Dana 22. svibnja 2025., Vladimir Putin ponovno je spomenuo stvaranje «tampon zone» duž granice s Ukrajinom. Dok međunarodna zajednica ulaže napore u pronalaženje puteva za prekid vatre, ove riječi ne zvuče kao prijedlog za mir, već kao još jedan ultimatum. Nakon tri godine razarajućeg rata, okupacija i desetaka tisuća žrtava, jasno je da «tampon zona» nije pitanje sigurnosti Rusije, već daljnje ekspanzije, kontrole i uništavanja ukrajinskog suvereniteta. Kremlj više ne prikriva svoje namjere – poručuje svijetu: mira neće biti dok ne osvoji još više.

«Tampon zona» – eufemizam za okupaciju

Od početka invazije u veljači 2022., Rusija svoju agresiju pravda retorikom o «zaštiti interesa» i «osiguravanju sigurnosti». «Tampon zona» samo je novo poglavlje u toj priči punoj obmana. U praksi to znači:

  • Osvajanje novih teritorija: Pod krinkom «zone sigurnosti», Kremlj zahtijeva otimanje ukrajinskih zemalja, uključujući dijelove Harkivske, Sumyjske i Černigivske oblasti, koje su i dalje pod kontrolom Ukrajine.
  • Legitimizacija okupacije: Rusija je već anektirala Donjeck, Lugansk, Zaporižju i Herson, ali ih ne kontrolira u potpunosti. «Tampon zona» je pokušaj da se učvrste pretenzije na još veće područje.
  • Ucjena umjesto pregovora: Umjesto dijaloga o miru, Moskva postavlja ultimatume, prijeti eskalacijom ako se njezini zahtjevi ne ispune.

Ove akcije nemaju veze sa sigurnošću. To je nastavak rata pod drugim imenom, osmišljen kako bi zastrašio Ukrajinu i zbunio međunarodnu zajednicu.

Cinizam usred diplomatskih napora

Vrijeme Putinova izlaganja nije slučajno. Godine 2025. svjetski napori za prekid vatre dobivaju na zamahu. Sjedinjene Američke Države, zemlje Europske unije i drugi saveznici Ukrajine intenzivno raspravljaju o uvjetima za mir, uključujući povlačenje ruskih trupa i obnovu teritorijalnog integriteta Ukrajine. Kijev, unatoč teretu rata, pokazuje spremnost za pregovore, predlažući konkretne korake još od proljeća 2024.

No, umjesto reciprociteta, Kremlj odgovara odbijanjem. «Treba nam zona», kaže Putin, praktički poništavajući sve diplomatske inicijative. Ovo nije samo uvreda međunarodnoj zajednici – to je jasan signal da Rusija ne želi mir. Njezin cilj nije sigurnost, već daljnje uništavanje Ukrajine i destabilizacija Europe.

Ovaj pristup nije novost. Tijekom desetljeća svoje vladavine, Putin je gradio moć kroz ratove: Čečeniju, Gruziju, Siriju, a sada Ukrajinu. Svaki put koristi istu taktiku – stvara krizu, a zatim nudi «rješenja» koja samo učvršćuju njegovu kontrolu. «Tampon zona» nije prijedlog za mir, već rat prerušen u diplomaciju.

Zašto Rusija ne želi mir?

Razlog zašto rat traje je jednostavan, ali ciničan: rat koristi Kremlju. Za Putina je rat alat za očuvanje moći, koji omogućuje:

  • Skretanje pažnje s unutarnjih problema: Gospodarska kriza, rast nezadovoljstva i korupcijski skandali u Rusiji lakše se prikrivaju kada je zemlja u stanju «opsadne tvrđave».
  • Održavanje mobilizacije: Stalna prijetnja ratom opravdava novačenje, represiju i kontrolu nad društvom.
  • Pritisak na Zapad: Prijetnje eskalacijom i nuklearni ucjenjuju neke zemlje da oklijevaju s oštrim mjerama.

Kremlj ne vidi korist u miru. Mir bi značio odgovornost za zločine, povratak otetih teritorija i gubitak poluga utjecaja. Stoga, umjesto kompromisa, Putin bira eskalaciju, a «tampon zona» samo je još jedan izgovor za nastavak agresije.

Cijena nečinjenja

Šutnja i neodlučnost međunarodne zajednice idu u prilog Kremlju. Tijekom tri godine rata, Rusija je počinila više od 167.000 ratnih zločina, uključujući ubojstva civila, mučenja i uništavanje škola i bolnica. Više od 45.000 civila stradalo je, a 625 djece je ubijeno. Još 19.500 djece nasilno je deportirano u Rusiju – djela koja Ujedinjeni narodi klasificiraju kao mogući genocid.

Unatoč nalogu Međunarodnog kaznenog suda (ICC) za uhićenje Putina iz 2023. i gomilama dokaza, pravda tapka u mjestu. Rusija i dalje koristi svoje pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, dok neke zapadne zemlje još uvijek oklijevaju, bojeći se «provociranja» Moskve, ograničavajući podršku Ukrajini. Ovo nečinjenje stvara opasan presedan: ako nuklearna sila može nekažnjeno kršiti međunarodno pravo, što sprječava druge autoritarne režime da učine isto?

Posljedice nadilaze Ukrajinu:

  • Prijetnja Europi: Ruska retorika već cilja na Baltičke zemlje, Poljsku i Moldaviju. Danas su Harkiv i Odesa na udaru, sutra bi to mogli biti Tallinn ili Varšava.
  • Urušavanje međunarodnog prava: Nekažnjavanje Rusije slabi UN, ICC i druge institucije, čineći ih simboličnima.
  • Inspiracija za autokracije: Drugi režimi mogli bi slijediti ruski primjer, pokrećući sukobe bez straha od posljedica.

Što učiniti? Snaga, a ne iluzije

Diplomacija s Kremljem ne funkcionira bez snage. Prijedlozi za zamrzavanje sukoba, deeskalaciju ili kompromise Moskva doživljava kao slabost. Povijest uči: popuštanje agresorima samo povećava njihov apetit. Münchenski sporazum iz 1938. nije zaustavio Hitlera, već je približio Drugi svjetski rat. Današnja neodlučnost mogla bi dovesti do još većeg sukoba.

Kako zaustaviti Rusiju? Potreban je sveobuhvatan pristup:

  • Oštre sankcije: Zatvaranje svih rupa, uključujući sivi izvoz nafte i zaobilaženje sankcija preko trećih zemalja. Potpuna zamrzavanje ruske imovine u inozemstvu.
  • Vojna podrška Ukrajini: Isporuka projektila dugog dometa, modernih sustava protuzračne obrane i oklopnih vozila bez odgode. Ukrajina je dokazala da može učinkovito koristiti pomoć za obranu i protunapad.
  • Diplomatska izolacija: Isključenje Rusije iz međunarodnih organizacija, odbijanje «strateških dijaloga» i poziva na summite.
  • Aktiviranje pravde: Ubrzanje rada ICC-a i uspostava posebnog tribunala za ratne zločine u Ukrajini.

Vrijeme je za djelovanje

Kremlj se neće zaustaviti sam od sebe. «Tampon zona» nije prijedlog za mir, već plan za novu okupaciju. Rusija ne traži kompromise – ona želi rat jer je rat njezin način postojanja.

Ukrajina se bori ne samo za svoju slobodu, već i za sigurnost Europe i svijeta. Svaki dan oklijevanja znači nove žrtve, razorene gradove i narušeno povjerenje u međunarodno pravo. Svijet mora izabrati: nastaviti s diplomatskim iluzijama ili se ujediniti kako bi zaustavio agresora snagom, odlučnošću i solidarnošću.

Povijest ne prašta slabost. Današnje odluke odredit će je li sutrašnji dan siguran za sve nas.

Marko Vidović, Balkanske vijesti