Slučaj naftnog tankera Marinera, koji su Sjedinjene Američke Države zaplijenile nakon više od dvotjedne potjere preko Atlantika, pokazao se daleko značajnijim od još jednog poglavlja u ratu sankcija. Brod, povezan s Venezuelom, tijekom bijega je promijenio ime i podigao rusku zastavu — upravo pod tom zastavom zaustavili su ga Amerikanci. Pred očima ruskih ratnih brodova, pa čak i podmornice. Bez pucnjave, bez „odgovora“, bez ikakvih posljedica za Washington.

To je možda najtočnija dijagnoza današnjeg stanja navodne ruske „velike sile“.

Kada zastava više ne štiti

Moskva je odmah izjavila da su američke akcije u suprotnosti s Konvencijom UN-a o pravu mora. Ta izjava zvuči gotovo groteskno ako se prisjetimo svega što je Rusija posljednjih godina učinila međunarodnom pravu u Ukrajini: Buča, Mariupolj, okupacije, aneksije, razoreni gradovi i milijuni izbjeglica. Upravo je Rusija sustavno pokazivala da se pravila mogu ignorirati. Sada, pak, iznenađeno traži njihovo poštivanje — i ne razumije zašto se njezini zahtjevi doživljavaju s prijezirom.

Zapljena Marinere razotkrila je jednostavnu činjenicu: ruska zastava više nije ni zaštita ni faktor odvraćanja. Rusku imovinu moguće je zaplijeniti bilo gdje — na otvorenom moru, pod ruskom jurisdikcijom, čak i uz formalnu prisutnost vojske. Odgovora neće biti. Jednostavno nema ni sredstava ni volje za reakciju.

Nuklearna retorika bez sadržaja

Sva nuklearna retorika — „Sarmati“, „crvene linije“ i prijetnje trenutačnim odgovorom — pokazala se praznom. Kada Sjedinjene Države djeluju u stvarnosti, a ne u televizijskim studijima, nikakva apokalipsa se ne događa. Oružje koje se ne može upotrijebiti nije sredstvo odvraćanja, nego rekvizit za unutarnju propagandu.

Epizoda s tankerom jasno je pokazala: Rusija nema ni flotu sposobnu zaštititi vlastite interese, ni vojsku koja bi mogla zastrašiti izvan Ukrajine, ni političku težinu zbog koje bi je se ozbiljno shvaćalo.

Putin i propuštena prilika

Paradoks je u tome što ovakav ishod nije bio neizbježan. Donald Trump bio je spreman razgovarati s Moskvom, otvarao je Putinu prostore za dogovor, pokazivao poštovanje i nudio transakcijski okvir odnosa. No Putin je povjerovao da je pametniji od svih, da može igrati na više ploča, manipulirati i nadmudriti sugovornike.

Rezultat je javno poniženje. S Putinom se više ne postupa obzirno. Njega se više ne poštuje niti ga se boji. Jednostavno se djeluje bez obzira na njega.

Kraj iluzija o „zonama utjecaja“

U svjetlu slučaja Marinera, rasprave ruskih političara o navodnoj „podjeli svijeta“ sa SAD-om djeluju posebno apsurdno. Kakve zone utjecaja? Kakva Venezuela? Ovaj događaj jasno je pokazao da Rusiju u Venezueli više ne doživljavaju ni kao ozbiljnog protivnika. Sličan proces odvija se i u drugim regijama.

Rusija gubi utjecaj posvuda. Kavkaz se udaljava. Moldavija je otišla. Sirija opstaje jedva, uz vanjsku pomoć. Venezuela je de facto izgubljena. Čak ni u postsovjetskom prostoru Moskva više nije središte moći. Takozvani „saveznici“ biraju one koji su pouzdani; s Rusijom radije uzimaju novac za privremenu lojalnost. To nije utjecaj, nego skupa iluzija prijateljstva.

Imperij koji se ispuhuje

Cijela ova priča razotkriva ono ključno: Ruska Federacija danas nema stvarne instrumente moći. Nema vojsku sposobnu za globalno odvraćanje, nema flotu za zaštitu imovine, nema diplomatsku težinu za ozbiljne pregovore. Ostali su televizija i „postignuće“ u obliku ruševina u Ukrajini.

Pokretanjem rata protiv Ukrajine, Vladimir Putin je u samo nekoliko godina pretvorio zemlju s kojom se trgovalo i pregovaralo u državu-izopćenika. Bez saveza, bez poštovanja, bez pravila. Svijet je shvatio da se može živjeti bez Rusije — bez njezina „posebnog puta“, bez prijetnji i bez mitova o „ustajanju s koljena“.

Rat protiv Ukrajine bio je točka bez povratka. Upravo tada je Rusija prestala biti percipirana kao ravnopravan igrač. Danas je to država od koje se očekuju problemi, a ne dogovori.

To je stvarna povijesna uloga Vladimira Putina. Ne „skupljač zemalja“, nego čovjek koji je Rusiju konačno izbacio izvan okvira civiliziranog svijeta.

Marko Vidović, za „Balkanske vesti“