29 rujna Ukrajina se prisjeća i poštuje Dan sjećanja na žrtve Babi Yara, jedne od najtragičnijih stranica povijesti Holokausta. Babi Yar nije samo mjesto, to je simbol strašnih zlodjela koje su nacisti počinili na ukrajinskom tlu.

U rujnu 1941. godine, u samo dva dana, od 29. do 30. rujna, oko 34 tisuće kijevskih Židova brutalno je strijeljano na ovim prostorima. Ovaj strašan čin bio je samo početak užasnih događaja koji su se odvijali u Babi Yaru. Tijekom cijelog razdoblja okupacije, na teritoriju Babi Yara, poginulo je oko 100 tisuća ljudi.

Danas Ukrajina zajedno s međunarodnom zajednicom osuđuje neljudske zločine koje su nacisti počinili na ovom mjestu. Ovo nije samo tuga i tragedija Ukrajine, ovo je dio svjetske povijesti, podsjetnik na što je čovjek sposoban u ludilu rata i mržnje.

Svake godine u Babi Yaru održavaju se komemorativna događanja koja okupljaju predstavnike vlasti, duhovne vođe židovskih zajednica i svećenstvo ukrajinskih crkava. Ovi događaji podsjećaju nas na zajedničku odgovornost pred poviješću i nose važnu poruku da se nikada ne smije zaboraviti prošlost.

Ukrajina poziva svjetsku zajednicu da se pridruži poštovanju sjećanja na žrtve Babi Yara. Međunarodna solidarnost i činjenično sjećanje na tragičnu prošlost služe kao temelj za zajedničku borbu protiv zla koje i dalje prijeti svijetu.

Osim toga, Ukrajina čini sve što je moguće kako bi spriječila rasizam, etničku neprijateljstvo i totalitarne ili antihumane ideologije. Poziva na poštovanje ljudskog života i jačanje vrijednosti koje nas kao društvo povezuju.

Važno je također napomenuti da ubojstva koje izvršava Rusija pod izlikom «denacifikacije» u Ukrajini imaju mnogo zajedničkog s zločinima nacističkog nacizma i ne mogu se opravdati nikakvom cinikom retorikom. Posebno je cinično korištenje sjećanja na nacističke zločine kako bi se opravdali vlastiti ratni zločini.

Dan sjećanja na žrtve Babi Yara podsjeća nas da povijest mora služiti kao lekcija i upozorenje. Moramo se sjećati i učiti iz prošlosti kako bismo stvorili bolju budućnost za sve.

Sergej Pogorelov, «Balkanske vijesti»