PREMIUM Ivu Sanadera mogli smo donekle i razumjeti. Bio je ubogar iz Plinarske ulice, njih sedmoro živjelo je stisnuto u četrdeset vlažnih kvadrataGoran Mehkek/Cropix
Peter Handke, jedan od najvećih pisaca našega vremena i kolos moralnog idiotizma, svojedobno je napisao «Pravdu za Srbiju», a moja malenkost osjeća potrebu napisati «Pravdu za Sanadera».
Slavni Austrijanac pokušavao je obraniti neobranjivo, naime, Slobodana Miloševića. Moj je zadatak puno lakši: podsjetiti čitatelje na notornu činjenicu kako Ivo Sanader ni izbliza nije (niti bio, niti jest) najveći lupež s političkom pokrićem u ovoj zemlji, samo najdulje robija.
Mislili smo da činom njegove predaje kularine i špigeta recepcioneru hotela Remetinec završava jedna epoha, da je otimačini i grabežu pod visokim partijskim pokroviteljstvom došao kraj. Nije se, međutim, dogodilo ništa slično. Stranka je samo uzela predah, zapjevala onu Đibinu «ovo mi je škola i drugi puta…
Source link: slobodnadalmacija.hr
