Naš je premijer itekako svjestan da dvojica dokazanih štetočina (koji se, priznajem, ponešto razlikuju i u stilu i u razmjerima štete koju proizvode) mogu biti neobično korisni u pravom trenutku i odgovarajućim okolnostima Damjan Tadić/Cropix
Ako se nećkate kad treba procijeniti nečiji karakter i zauzeti čvrst stav o nekoj osobi, olakšajte si muku tako što ćete samom sebi postaviti pitanje: mogu li tog čovjeka zamisliti kao dobrog susjeda?
Vjerujte mi na riječ, pomaže. Evo uzmimo za primjer Zorana Milanovića. Nekima imponiraju njegova svadljivost i fajterski gard, činjenica što se nimalo i nikada ne ustručava lupiti prvo što mu padne na pamet te njegova agonijska potreba da svakoga jutra iznova dokazuje kako je najveći mužjak u krdu.
Meni se od toga diže kosa na glavi, ali razumijem da je nekima to skroz okej. Sve dok su na uljudnoj distanci od gospode koja očajnički traže i uredno nalaze razloge za nove okršaje, oni nemaju ništa protiv. Naprosto vole kibicirati. Problem počinje kad se udaljenost između njih i nekog pičvajza skrati.
Razdražljivi nasilnik
Dok se Milanovićem bavite deset minuta dnevno, gledajući ga na televiziji kako dijeli retoričke šljage tipovima koje biste i vi rado potkačili, ali niti imate prilike za to niti petlje, sve je u najboljem redu. Ali zamislite život u njegovoj blizini.
Nitko pametan neće slobodnom voljom za prvoga susjeda izabrati razdražljivog nasilnika kojega usrećuje činjenica da je nekoga izvrijeđao na pasja kola i javno ponizio. Jer, samo je pitanje dana kad će taj inače neodoljivo šarmantni mangup koji vas silno zabavlja dok cipelari potkapacitirane ministre, uzet i vas na zub. Nakon što smo se proteklih tjedana imali prilike obavijestiti da je i prva dama osebujna mustra (za razliku od supruga, još iritantnijeg, pasivno-agresivnog soja), prva hrvatska obitelj fiksirala je svoj položaj zadnje koju biste poželjeli u svome susjedstvu.
Naravno, od lošeg uvijek postoji gore. Koliko god bili duboko svjesni poražavajuće činjenice da na čelu države imamo čovjeka koji ne bi bio dobrodošao ni u mnogim lokalima koji drže do sebe, uvijek se možemo utješiti činjenicom da su neki prošli puno gore od nas. Recimo, naši prvi istočni susjedi. Ponekad zaista pomislim kako je dragi Bog stvorio Srbe samo da se Hrvati ne bi objesili od prevelikog jada. Njihov predsjednik Aleksandar Vučić prije trideset godina huškao je pripadnike partijske paravojske da orgijaju, kolju i pale po Hrvatskoj.
Danas drma državom u kojoj su granice između politike, biznisa i kriminala gusto prepletene, rastezljive i maglovite. Njegova vlast oslonjena je na dvije poluge, korupciju (kapilarnoj, sveprožimajućoj) i mržnju koju zdušno raspiruje protiv izabranih neprijatelja srpstva. On je patološki lažljivac i beskrupulozni šljam, a njegovo umijeće političkog preživljavanja koliko fascinira toliko i zastrašuje.
Jer, već trideset godina pliva u vrhovima politike unatoč činjenici što iza sebe ima biografiju od koje se pristojnim ljudima okreće želudac, što se u javnim nastupima producira kao nepodnošljiva plačipička, a povrh svega još i nasmijava svojim izgledom štrebera kojemu se ruga cijeli razred. E zamislite tek takvog tipa u ulozi prvog susjeda. Brrr!
S druge strane, što je loše, ustvari grozno, za miran obiteljski život, može biti sjajno za posao. Kao pametan čovjek, Andrej Plenković nikad se ne bi poželio naći u blizini tipova kakvi su Milanović ili Vučić, a kamoli ih tek zamisliti na istome katu stambene zgrade u kojoj živi.
Plenki: Alo Zoki, može napad?
No, dvojica dokazanih štetočina (koji se, priznajem, ponešto razlikuju i u stilu i u razmjerima štete koju proizvode) mogu biti neobično korisni u pravom trenutku i odgovarajućim okolnostima. Toga je naš premijer itekako svjestan, to razumije i srbijanski predsjednik, jedino nisam siguran shvaća li to Milanović ili on uopće nema vremena o tome razmišljati jer je zauzet otiranjem pjene s usta.
Kad god naša desnica digne glavu i krene tupiti kako nam je vlast nenarodna, komunjarska i srboljubna, eto ti druga Vučka da režira još jednu svoju melodramu i požali se kako ga ustaška vlast ne želi pustiti preko granice. To je čista win-win situacija.
On ima priliku doma, pred ubogim idiotima koji mu još uvijek vjeruju, iznova zaguditi u gusle obrane napadnutog srpstva. Plenković, pak, ni kriv ni dužan, bez da je mrdnuo trepavicama, dobiva priliku praviti se većim Hrvatom nego što jest.
S Milanovićem mu ide još i bolje. Svaki put kad se otkrije da je neki viđeniji HDZ-ovac popalio javne pare — a to se događa skoro svakoga dana, u najgorem slučaju četiri ili pet puta tjedno — eto ti Milanovića da se prigodno razgalami i nasmije Hrvate još bombastičnijim uvredama od onih što ih je jučer izgovorio. I dok si rekao keks ili DORH, priča iz sfere kaznenog prava skrene na žovijalni teren peškarije. Faklat, da mu nije Milanovića i Vučića, Plenković bi ih morao izmisliti.
Source link: slobodnadalmacija.hr
