Vladimir Putin i Zoran MilanovićProfimedia, Afp/jl
U izbornoj noći, uoči proglašenja rezultata drugog kruga predsjedničkih izbora, Josip Juratović je bio u izbornom stožeru Zorana Milanovića. Nije bježao od kamera i foto-aparata. Njegova podrška kandidatu SDP-a nije bila upitna.
Bilo je to u noći na 6. siječnja 2020. godine. Danas, zastupnik njemačkih socijaldemokrata u Bundestagu, ne krije razočaranje ponašanjem i istupima čovjeka kojega je prije dvije godine podržavao. Štoviše, drži ga štetnim po reputaciju Hrvatske.
«Na relaciji Plenković-Milanović se nakupilo toliko osobnih frustracija, koje se sad artikuliraju kroz politički prostor i izvan hrvatske političke scene, te vidno izostaje minimum usuglašenosti političkog vrha, što jako šteti međunarodnom kredibilitetu Hrvatske. Došli smo to toga da se na bilo koji vladin prijedlog očekuje da će predsjednik Milanović a priori biti oponent», komentirao je Juratović za Deutsche Welle.
A onda je «udario» u srž aktualne problematike:
«Milanovićevo zauzimanje proruskog stava ugrožava Hrvatsku vjerodostojnost na međunarodnoj političkoj sceni. Ako ti obračuni na unutarnjem političkom planu u Hrvatskoj ne mogu biti svedeni na normalu, barem bi zajednički stav prema vani trebao biti minimalno usuglašen. Ovako Hrvatska prema vani izgleda neozbiljna»…
Ljevičarski politički background zastupnika SPD-a u Bundestagu u međuvremenu u pitanje nije dovela čak niti ovdašnja krajnja ljevica, od Katarine Peović do kolega s misijom «pravovjernog ljevičarenja». Ali, zato je Milanović u međuvremenu uspio u približavanju prema desnici ili ulozi «predsjednika svih Hrvata», onako kako on to doživljava.
Ipak, čak su i na desnici, koja ga je prigrlila gotovo «kao svoga», mnogi su ostali pomalo iznenađeni stavovima Milanovića o ukrajinskoj krizi. Odgovara im kad, primjerice, potiče hajku protiv Milorada Pupovca, napada nevladine udruge ili šamara HDZ-ovu vlast, pa i zato što, kako tvrdi, ne štite Hrvate i BiH na pravi način, ali ovo s Rusima je previše i za ovdašnju desnicu, makar mnogi na ovdašnjem desnom polu potajno simpatizirali Putinov autokratski stil vladavine i način na koji se ruga s formalno preuzetim principima pluralizma i demokratske vladavine.
Je li Milanovićevo višekratno iskazivanje proruskih stavova samo posljedica inaćenja politikama Vlade Andreja Plenkovića, o čemu govori i Juratović? Ili u onome što naizgled liči na predsjednikov «obračun sa svima» u boksačkom, ali i retoričkom stilu Muhammada Alija, ipak ima i neke dublje priče? Dublje od razine napete kohabitacije u Hrvatskoj.
«Zoka Milanović ima potentnu poziciju za izborni trijumf. Nastupit će kao 'lijevi suverenist'. Branio je Perkovića, zatvarao granicu sa Srbijom, ne haje za Ameriku, za Njemačku ni za Bruxelles, dobar je s Kinom, bit će dobar s Rusijom». Ovako je o Milanoviću, i to još krajem lipnja 2019. pisao u međuvremenu preminuli novinar i publicist Denis Kuljiš.
On je tada ukazao i na sljedeće:
«U općoj shemi puno je važnije što je Zoka prijemčiv i otvoren prema Rusima. On je uvijek mogao računati na Čermakovu podršku – kad je trebalo Čermak je, recimo, zaposlio njegova ključnog čovjeka, generala Kotromanovića. A Čermakova tvrtka gradi plinovod iz Slavonskog Broda preko Save do ruske rafinerije 'Zarubežnjefta', koja strašno zagađuje jer gori mazut. (…)
Ruski lobi imao je ranije glavno uporište u HDZ-u, gdje potpomaže desnicu, ali sad je došlo vrijeme da se nešto pripremi za slučaj da na narednim izborima na vlast dođu lijevi. Rusi su, uostalom, uvijek smatrali da hrvatskog predsjednika treba držati u džepu, jer im je bilo jasno, da se vlada mora povinovati Bruxellesu.
Šira politička baza Milanoviću je, dakle, unaprijed osigurana. Bude li izabran, u prvi državni posjet otići će k Ediju Rami u Tiranu, a zatim u Moskvu k Putinu. Rami iz zahvalnosti, jer je bio jedini klijent Milanovićeve konsultantske tvrtke EuroAlba, koju je držao u poslovnoj zgradi zagrebačkog hotela Internacional, bez zaposlenih (…)»…
Podsjećamo, Kuljiš je ovo pisao u lipnju 2019. godine.
Nije tajna niti da je u vrijeme Milanovićevog premijerskog mandata ruski plinski lobi imao benevolentnog sugovornika pa onda i čvrstog zagovornika u ondašnjem ministru gospodarstva, Ivanu Vrdoljaku. To je neupitno i kada odbacimo i tabloidne napise po kojima su u to vrijeme neki ruski poduzetnici bez problema dobivali hrvatsko državljanstvo, baš kao i konstrukcije o «ruskim igračima» u ondašnjoj strukturi političke moći.
Pokojni povjesničar i politički analitičar Ivo Banac je u svojoj analizi sučeljavanja uoči drugog kruga predsjedničkih izbora – objavljenoj u siječnju 2020. — primijetio sljedeće:
«Općenito govoreći Milanovićeva retorika može biti sirova prema NATO liderima – Orbán ('mali diktator', 'manipulator'), Erdoğan ('nije demokratski lider'), Trump ('ne bih komentirao, nije moj izbor'), ali nipošto prema Rusima: 'Što se tiče Putina, poštujem, to je zemlja malo drukčija od naše; Putinova karijera, ja sam je dosta proučavao, zadnjih dvadest godina, imala je približavanja Zapadu i nije samo krivnja na njemu kako to neki kažu u Berlinu i Londonu'», citirao je Milanovića tada Banac i, ne bez ironije, zaključio: «U društvu Čermaka i Kotromanovića Rusija se, dakako, mora poštovati».
Danas, Milanovića hvale ruski mediji odani Vladimiru Putinu. I Milorad Dodik, čovjek koji otvoreno prkosi i međunarodnoj zajednici i SAD-u, a ujedno je i jedini strani političar s kojim se naš predsjednik redovito viđa – doslovno na mjesečnoj bazi – i koji zna reći da ga razumiju «jedino Milanović i Putin, svi drugi su neprijatelji» .
Juratović to ovako sažima: «Način na koji se Milanović artikulira u političkom eteru šteti ugledu hrvatske politike i devalvira ulogu predsjednika, omalovažava institucije koje bi trebao reprezentirati, čime građanima pokazuje: ako može predsjednik imati nepovjerenje u institucije možete i vi. Čisti populistički potezi pokreta koji već dobro harači Europom na čelu s Orbanom i Putinom, a cilj im je razbijanje liberalne demokracije i razbijanje EU-a».
Kad to kaže netko s objektivnošću izvanjskog pogleda na ovdašnje političke (ne)prilike i velikim političkim iskustvom – Juratović uprvo odrađuje peti uzastopni zastupnički mandat u Bundestagu — onda bi se predsjednik ipak trebao malo zamisliti. I razmisliti o tome da brojne nesuglasice s Plenkovićevom Vladom pokuša riješiti daleko od očiju javnosti. A pogotovo oni koji utječu na percepciju Hrvatske u svijetu, od imenovanja veleposlanika do ukrajinske krize. Jasno, ukoliko mu nagomilani antagonizmi s premijerom i vladajućima nisu u potpunosti pomutili vidno polje.
No, čak i ako ostavimo po strani prepucavanja na razini Pantovčak-Banski Dvori – iako je to gotovo nemoguće, pošto sad već štete i vanjskopolitičkom imidžu RH – ostaje pitanje nedefiniranosti vanjske politike aktualnog predsjednika, a onda indirektno i same Hrvatske, pošto je on njezin sukreator.
Osim što je u kratko vrijeme izvrijeđao susjede u BiH (sjetite samo samo poruka svisoka o sapunu i parfemu, što je imalo i šovinistički prizvuk; da ne idemo sad u detalje političkih prigovora o kojima se uvijek može polemizirati); pa isprozivao Austriju (zbog epidemioloških mjera, nakon čega je službeni Beč pozvao hrvatskog veleposlanika na razgovor), nedavno je i omalovažio ukrajinske težnje za priključivanjem zapadnoeuropskim integracijama, uz poruku da se «ne boji ukrajinskih huligana». Nije poštedio niti britanskog ministra obrane, koji je u utorak bio u posjetu Zagrebu. Na račun odnosa EU-a prema Ukrajini je također ispalio više verbalnih rafala, «metak» je zakačio i njegovog nekadašnjeg stranačkog kolegu Tonina Piculu koji se s kolegama iz Europskog parlamenta zaputio u Ukrajinu…
E da, prije nego što je počeo zastupati proruske stavove, gorljivo se zalagao za dovršetak posla oko nabavke američkih Bradley oklopnjaka… Čime je samo opravdao neke ranije teze da iza njegovog načina djelovanja ne stoji ideologija, nego ustvari diskurs i logika «populističkih provokacija» (o čemu je nedavno pisao i njemački «Der Spiegel») – u kojem se predstavlja kao nepokolebljivi borac protiv «korumpiranih elita», sve u «ime naroda» kojeg nitko, eto, ne razumije kao on. Iako je i sam, po defaultu, dio aktualne političke elite.
Uz sve svoje nedostatke i mane, Kolinda Grabar-Kitarović je, primjerice, ma što tko mislio o tome, bila prepoznatljiva po svom zalaganju za Inicijativu triju mora, američko-poljsku inicijativu usmjerenu ka stvaranju energetke i političke barijere poslovnoj dominiciji Rusije nad bivšim komunističkim zemljama Istočne Europe. Milanović takvu platformu nema, a po izjavama je sve teže odrediti za što se zapravo zalaže kad su u pitanju vanjskopolitički odnosi i profiliranje hrvatskih interesa.
Istodobno, odbacuje teze o tome da je zapravo neformalni lider oporbe. Iako se tako i dalje ponaša, ne pitajući za cijenu. Pa makar ona uključivala i ugrožavanje bilo kakve vjerodostojnosti hrvatske vanjske politike.
Source link: slobodnadalmacija.hr
