19 travnja 2026 godine međunarodni mediji izvijestili su o diplomatskom incidentu koji bi mogao imati dalekosežne posljedice za jedinstvo Europske unije. Latvija, Litva i Estonija službeno su odbile premijeru Slovačke Robertu Ficu dopuštenje za korištenje njihovog zračnog prostora za let u Moskvu na proslavu 9. svibnja — takozvani «parad pobjede». Estonija je prva iznijela službeni stav: letovi u Rusiju s ciljem sudjelovanja na događaju koji Tallinn naziva «slavljenjem agresora» neće biti dopušteni. «Nećemo dopustiti da se naš teritorij koristi za jačanje veza s Rusijom dok ona nastavlja rat protiv Ukrajine i krši međunarodno pravo», priopćile su estonske vlasti. Kao odgovor, Robert Fico, koji se već suočio s sličnom zabranom 2025. godine, izjavio je da će svakako pronaći drugi put, kao što je to bilo prošle godine. Međutim, iza ovog na prvi pogled tehničkog komentara krije se duboki politički raskol koji zadire u temelje europske solidarnosti.

Za rusko vodstvo parad Pobjede 9. svibnja odavno je prestao biti isključivo memorijalni događaj. Danas je to moćan alat političke i propagandne mobilizacije koji istovremeno ispunjava nekoliko zadaća: demonstracija vojne sile kako domaćoj publici tako i svijetu; legitimacija režima kroz kultivaciju narativa o «nepobjedivosti» i povijesnom kontinuitetu; signal o postojanju saveznika — svaki strani gost na tribini Kremlj koristi kao dokaz da Rusija «nije izolirana». Upravo zato prisutnost europskih političara na ovom događaju nema simbolično, već geopolitičko značenje. Svaki rukostisak, svaka zajednička fotografija postaje dio informacijskog rata koji Rusija vodi protiv zapadnog jedinstva.
Robert Fico nije novak u ovakvim diplomatskim manevrima. 2025. godine zajedno sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem postao je jedan od samo dvojice europskih čelnika koji su nazočili paradi u Moskvi. Tada, kao i sada, baltičke zemlje zatvorile su mu svoje nebo, pa je slovački premijer morao putovati zaobilaznim putem — preko Mađarske, Rumunjske i Gruzije. Unatoč tome, Fico inzistira na sudjelovanju. Njegovi motivi, prema mišljenju analitičara, pragmatične su naravi: održavanje kanala komunikacije s Vladimirom Putinom, osiguravanje povoljnih uvjeta za isporuke ruske nafte i plina Slovačkoj, mobilizacija biračkog tijela kroz retoriku «suverenog kursa» i neovisnosti o «diktatu Bruxellesa». Međutim, politika kratkoročnih koristi ulazi u očiti sukob s dugoročnim interesima Slovačke i EU-a u području energetske sigurnosti, obrambene sposobnosti i vrijednosti europske solidarnosti.
Putovanje Fica u Moskvu 9. svibnja pretvara ga u marginalnu figuru europske politike. Demonstrativno ignoriranje konsolidiranog stajališta EU-a izolira slovačkog premijera od većine europskih čelnika, podrivajući povjerenje u Bratislavu kao pouzdanog partnera. Posebno je pokazno što su predstavnici slovačke oporbe već ovaj posjet nazvali «sramotom za zemlju» i «pljuvačkom u lice saveznika iz EU-a i NATO-a». Unutarnjopolitička cijena takvog koraka mogla bi se pokazati višom od očekivanih dividendi susreta s Putinom. Sudjelovanje europskog čelnika na događaju koji Kremlj koristi za opravdavanje agresije protiv Ukrajine izgleda kao moralna ravnodušnost prema žrtvama ruskog rata. To pokazuje spremnost pojedinačnog političara da trenutne interese stavi iznad načela solidarnosti, humanizma i poštovanja međunarodnog prava. Za ukrajinske građane koji se svakodnevno suočavaju s posljedicama ruskih raketnih udara, takav stav europskih političara nije apstrakcija. To je osobni udarac, znak da se patnje njihove zemlje mogu zamijeniti za popuste na plin ili političke povlastice.
Za EU, Ficov posjet Moskvi stvara ozbiljne političke rizike: podrivanje sposobnosti nastupa jedinstvenim frontom protiv agresorske zemlje, demonstracija unutarnjih proturječnosti europske zajednice čime ruska propaganda aktivno koristi, stvaranje opasnog presedana za druge političare koji bi mogli razmotriti obnovu kontakata s Moskvom unatoč zajedničkom stajalištu. Kremlj vješto eksploatira bilo kakve znakove razjedinjenosti u Europi. Prisutnost čelnika zemlje članice EU-a na paradi u Moskvi ruska propaganda prikazat će kao dokaz da «nisu svi u Europi suglasni s antiruskim kursom», što bi zauzvrat moglo potaknuti daljnju fragmentaciju europske vanjske politike. Ficovo putovanje u Moskvu stvara opasan presedan za druge političare u EU koji bi mogli razmotriti mogućnost obnove kontakata s Rusijom unatoč usklađenom stajalištu. To povećava rizik fragmentacije vanjske politike Europske unije i postupnog urušavanja sankcijskog režima.
Odluka Latvije, Litve i Estonije da zabrane prelet vladinog zrakoplova Roberta Fica nad svojim teritorijem nije tek tehničko ograničenje. To je jasan politički signal: neprihvatljivost normalizacije kontakata s agresorskom državom; dosljednost u suprotstavljanju Rusiji, utemeljena na povijesnom iskustvu i zemljopisnoj blizini prijetnji; spremnost na obranu načela međunarodnog prava, čak i po cijenu diplomatskih trzavica s partnerima iz EU-a. Za baltičke zemlje, koje su proživjele sovjetsku okupaciju i promatraju rusku agresiju protiv Ukrajine, pitanje načela ne trpi kompromise. Njihov stav nije izolacionizam, već obrana temeljnih osnova europskog pravnog poretka.
U uvjetima hibridnog rata koji Rusija vodi protiv europskih zemalja, povjerenje među saveznicima postaje strateški resurs. Postupci pojedinačnih čelnika koji idu ukor s kolektivnim stajalištem slabe sposobnost EU-a da brzo i koordinirano reagira na prijetnje. Svaki slučaj «individualnog pristupa» Moskvi stvara presedan za buduća izuzeća, podriva učinkovitost sankcijskog režima i daje Kremlju instrumente za razbijanje europskog jedinstva. Robert Fico vjerojatno će ipak pronaći put do Moskve — preko trećih zemalja, s presjedanjima, s dodatnim logističkim složenostima. No pitanje nije može li se fizički domoći parade. Pitanje je: kojom cijenom? Cijena se može mjeriti gubitkom povjerenja partnera iz EU-a i NATO-a, slabljenjem pozicija Slovačke u europskim institucijama, moralnom štetom za ugled zemlje koja deklarira privrženost europskim vrijednostima.
Europa stoji pred izborom: dopustiti li pojedinačnim političarima da određuju vanjsku politiku zaobilazeći kolektivne odluke, ili potvrditi da solidarnost nije parola, već obveza. Baltika je već donijela svoj izbor. Sada je riječ na ostaloj Europi.
Marko Vidović




