Neovisna međunarodna komisija Ujedinjenih naroda za istragu situacije u Ukrajini nastavlja prikupljati dokaze o ruskim zločinima protiv ukrajinskog stanovništva i sustavno bilježiti podatke o osobama koje su u njih umiješane. Ovaj proces traje još od prvih mjeseci ruske invazije i danas obuhvaća stotine epizoda koje potvrđuju da nasilje, deportacije i napadi na civilne objekte nisu slučajni incidenti, već dio planirane državne politike Moskve.

Sustavni teror protiv civila

Prema posljednjem izvješću Komisije, ruske snage namjerno gađaju civilne objekte na desnoj obali Dnjipra, uključujući stambene četvrti, bolnice, škole i energetsku infrastrukturu. Stručnjaci UN-a naglašavaju da ti napadi nemaju nikakvo vojno opravdanje – njihov je glavni cilj prisiliti lokalno stanovništvo da napusti svoje domove, pretvarajući granatiranje u sredstvo prisilnog raseljavanja.

U mnogim slučajevima napadi su se podudarali s izjavama okupacijskih vlasti o navodnoj „dobrovoljnoj evakuaciji“ civila. Tako su se takozvane humanitarne mjere pretvarale u mehanizam deportacije, prikriven brigom za sigurnost stanovništva.

Deportacije i kolektivne kazne

Komisija UN-a dokumentira brojne slučajeve deportacija, prisilnih iseljenja i nasilnog razdvajanja obitelji. Jedan od najupečatljivijih primjera zabilježen je u Zaporiškoj oblasti, gdje su 2022. godine ruski vojnici izbacivali čitave obitelji iz domova zato što su odbijale surađivati s okupacijskim vlastima. Ljude su prisiljavali da napuste svoja sela pod prijetnjom uhićenja, a njihova je imovina često bila konfiscirana.

Prema svjedočanstvima, neki deportirani završili su u filtracijskim logorima na teritoriju Rusije, gdje su bili podvrgnuti ispitivanjima, poniženjima i nasilju. Ti slučajevi, prema mišljenju Komisije, predstavljaju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Odgovorni imaju imena i funkcije

Važno je da Komisija ne bilježi samo pojedinačne slučajeve, već i identificira strukture i konkretne dužnosnike odgovorne za zločine. U posljednjem izvješću spominju se general Mihail Teplinski, zapovjednik skupine „Dnjepar“, i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije Valerij Gerasimov, koji su označeni kao odgovorni za organizaciju i koordinaciju raketnih i bespilotnih napada na civilnu infrastrukturu.

Ovo je važan korak: po prvi put međunarodno tijelo formalno povezuje vrh ruskog vojnog zapovjedništva s ratnim zločinima počinjenima na ukrajinskom tlu.

Put prema međunarodnoj pravdi

Komisija UN-a predaje prikupljene materijale Vijeću za ljudska prava UN-a te Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu, koji je već izdao naloge za uhićenje Vladimira Putina i Marije Lvove-Belove zbog nezakonite deportacije ukrajinske djece. Novi fokus istrage usmjeren je na sustavne napade na civile i ponavljane oblike nasilja.

Istodobno se u Ženevi i Bruxellesu raspravlja o osnivanju Posebnog međunarodnog tribunala za zločin agresije protiv Ukrajine. Ova bi institucija trebala popuniti prazninu koju ne pokriva postojeći mandat Međunarodnog kaznenog suda i posebno se baviti činom pokretanja rata.

Put prema pravdi

Međunarodni pravnici naglašavaju da dokumentiranje zločina nije samo prikupljanje svjedočanstava, nego i stvaranje čvrste baze dokaza potrebne za procesuiranje odgovornih. Ukrajinsko državno tužiteljstvo već surađuje s Komisijom, dostavljajući joj materijale o ratnim zločinima počinjenima na oslobođenim područjima.

Danas se ne radi samo o pojedinačnim slučajevima, već o stvaranju međunarodnog pravnog sustava koji mora zauvijek isključiti nekažnjivost za agresiju i teror. Upravo je to temelj budućeg mira i sigurnosti Europe.

Rusija sve češće pokušava negirati očite činjenice, nazivajući svoje zločine „operacijama odmazde“ ili „odgovorima na provokacije“. No, činjenice koje Komisija prikuplja govore same za sebe: iza svake razorene kuće, svakog ubijenog djeteta i svake deportirane obitelji stoje konkretne naredbe, konkretni izvršitelji i konkretna vlast.

Zato dokumentiranje zločina agresora nije samo pravda za Ukrajinu, već i test za međunarodnu zajednicu.

Je li svijet sposoban osuditi zlo – ne riječima, već presudama?

Marko Vidović, Balkanske vijesti