21 poginula osoba. Među njima — djeca. Još 34 ranjenih. Ljudi su izgorjeli u automobilima, autobusima, na pločnicima. Na dan velikog vjerskog blagdana, kada su obitelji nosile cvjetne grane u crkve, Rusija je balističkim projektilima pogodila samo srce Sumiја — mirnog ukrajinskog grada.

To nije slučajnost. To je svjestan zločin. Dvije rakete pogodile su stambenu četvrt, gdje nema ničega osim kuća, škola, trgovina i autobusnih stanica. U trenutku kada su ulice bile pune života — djeca su se smijala, odrasli žurili u crkve, a grad je disao proljećem. Jedna od raketa uništila je Centar za zaštitu ljudskih prava. Cinično. Simbolično. Rusija briše ne samo zgrade — ona cilja samo pravo Ukrajinaca na život.

Pepeo i krikovi. Razbijena vozila. Dim iznad dječjeg igrališta. Prema prvim informacijama, nekoliko ljudi je živo izgorjelo u autobusu. Ovo nisu scene iz horor filma. Ovo je Cvjetna nedjelja u Sumiju. Godina 2025.

Ne samo napad, već strašan ratni zločin

Spasitelji, liječnici i policija odmah su stigli na mjesto tragedije. Operativni stožer uspostavljen je za nekoliko minuta: psiholozi pružaju podršku onima koji su izgubili bližnje, volonteri traže nestale, liječnici se bore za živote ranjenih. Svaka sekunda — prilika da se spasi nečiji život. Policija je zatvorila kvart kako bi službe mogle raditi. Ali kako vratiti one kojih više nema?

Predsjednik Volodimir Zelenski nazvao je napad „nehumanim“ i obratio se svijetu:

„Rakete su pogodile običnu ulicu: kuće, škole, vozila… Na dan kada ljudi idu u crkvu. Deseci mrtvih i ranjenih. Djeca. Samo teroristi mogu učiniti nešto takvo. Bez pritiska na Rusiju mira neće biti. Mora je se zaustaviti — kao što se zaustavljaju ubojice.“

Ovo nije samo napad. Ovo je ratni zločin. Rusija opet svjesno udara po civilima. I opet — neposredno nakon važnog međunarodnog događaja. Ovaj put — dan nakon susreta Putina s američkim specijalnim izaslanikom u Moskvi. Njihova taktika ostaje ista: ucjena krvlju, pregovori kroz smrt.

Među ranjenima je petero djece. Djeca koja su trebala crtati proljetne grančice, a ne ležati pod ruševinama. Ukrajina opet gubi svoje najmlađe, dok svijet i dalje raspravlja o „crvenim linijama“.

Nekažnjivost — saveznik terora

Koliko još? Koliko gradova, škola, dječjih igrališta Rusija mora sravniti sa zemljom da bi je svijet konačno priznao kao terorističku državu? Zašto se diplomati i dalje skrivaju iza „duboke zabrinutosti“ kad su potrebne odlučne mjere?

  • Gdje su dodatni sustavi protuzračne obrane koji bi mogli presresti rakete iznad Sumija?
  • Zašto Ukrajini još uvijek nije dopušteno uništavati ruske lansere prije nego ispale smrt?
  • Zašto ruski naftni dolari i dalje financiraju ove rakete, dok sankcije još uvijek propuštaju kao sito?

Svaki dan odugovlačenja — novi lijesovi. Svaki kompromis s agresorom — dozvola za sljedeći napad.

Sumi se drži. I neće oprostiti

Sumi je platio strašnu cijenu za pravo da bude svoj. Ne za rat. Ne za osvetu. Za pravo da živi — u svojim domovima, na svojoj zemlji. Za pravo da na Cvjetnu nedjelju nosi grančicu. Za pravo da zagrli svoje dijete.

Rusija želi uništiti tu jednostavnu radost. Ali griješi. Sa svakom raketom, svakom razorenom kućom, svakom suzom, Ukrajina postaje jača.

Sumi. Cvjetna nedjelja. 21 život. Svijete, čuješ li?

Marko Vidović, Balkanskie vijesti