Dok kremaljski trubači govore o „miru“ i „dijalogu“, ruske rakete i dronovi svake noći donose smrt ukrajinskim gradovima. Herson, Priluki, Harkiv — ta imena više nisu simboli rata, već terora koji Rusija namjerno sprovodi nad civilnim stanovništvom. Ovo nisu slučajni napadi, niti „greške“. Ovo je hladnokrvna strategija zastrašivanja, uništenja i genocida, zamaskirana u lažne razgovore o pregovorima.

Krvavi potpis: napadi na civile

Noć 6. lipnja 2025. upisana je kao još jedna mračna stranica u knjizi ruskih zločina. Zračne uzbune oglašavale su se gotovo cijelom Ukrajinom, ali najokrutniji udari pogodili su jug i sjever zemlje.

  • Herson: 5. lipnja ruska raketa sravnila je zgradu regionalne uprave — simbol lokalne vlasti, bez ikakvog vojnog značaja. Udar je bio ciljan, ciničan, kao da je Rusija htjela poručiti: „Pogađamo tamo gdje najviše boli.“ Uništena zgrada nije samo beton — to je poruka da Kremlj pljuje po međunarodnom pravu.
  • Priluki: Istoga dana dron-kamikaza oduzeo je živote jednoj obitelji — ženi, njezinoj kćeri i jednogodišnjem unuku. Njihov dom postao je grobnica. To nije „kolateralna šteta“, već hladnokrvno ubojstvo za koje nitko u Moskvi neće odgovarati dok svijet šuti.
  • Harkiv: Dronovi su napali stambene zgrade, pretvarajući stanove u goruće zamke. Među ranjenima su djeca, čiji krikovi nadglasavaju laži ruskih diplomata. Spasioci su cijelu noć izvlačili ljude iz ruševina, dok se u Kremlju nazdravljalo „uspjesima“.

Ovi udari nisu slučajnost. Rusija sustavno napada škole, bolnice i domove kako bi posijala kaos i slomila moral Ukrajinaca. Prema podacima UN-a, od početka invazije poginulo je više od 10.000 civila, uključujući stotine djece — i to su samo potvrđene brojke.

Lažni „mir“ kao oružje rata

Dok rakete razaraju ukrajinsko nebo, Moskva inscenira predstavu nazvanu „pregovori“. Dana 2. lipnja Kremlj je ponovno dao do znanja da „razmatra sastanak“ s Ukrajinom, ali nije predstavio nikakav obećani „memorandum o primirju“. Umjesto toga — novi valovi dronova, raketa i artiljerije.

Ova taktika stara je koliko i sama Rusija. Još 2014., nakon aneksije Krima i početka rata u Donbasu, „Minski sporazumi“ služili su kao paravan za pripremu potpune agresije 2022. Tada je Kremlj također govorio o „miru“, dok je naoružavao separatiste. Danas gledamo istu scenu: riječi za Zapad, rakete za Ukrajinu.

Cilj je jasan: kupiti vrijeme. Uništavanjem infrastrukture — od elektrana do vodoopskrbnih tornjeva — Rusija želi pretvoriti Ukrajinu u spaljenu zemlju, gdje će preživljavanje biti junačko djelo. Ubijanjem civila, Kremlj širi strah, nadajući se predaji. Ali umjesto panike, dočekuje ga bijes i otpor.

Teror kao životni stil Kremlja

Ova strategija nije novost. Rusija ju je usavršavala desetljećima:

  • Gruzija, 2008: Bombardiranje Gorija i Cchinvalija, razrušene kuće, stotine mrtvih civila.
  • Sirija, 2015–2020: Napadi na bolnice i tržnice u Aleppu, deseci tisuća žrtava.
  • Čečenija, 1999–2000: Grozni izbrisan s karte, tisuće mučenih i ubijenih.

Danas je Ukrajina glavna meta. Ali za razliku od prijašnjih žrtava, ona ne šuti i ne predaje se. Svaki udar na Harkiv, svaka razorena kuća u Hersonu samo jača odlučnost Ukrajinaca. Pitanje je: koliko će dugo svijet samo promatrati?

Zašto pomirljivost ne funkcionira

Povijest nas uči: s Kremljom se ne može pregovarati dok drži nož pod grlom. Münchenski sporazum 1938. nije zaustavio Hitlera, a „reset“ s Rusijom 2009. nije spriječio aneksiju Krima. Smirivanje agresora poziv je na nova zlodjela.

Moskva razumije samo silu. Gubici na bojištu, gospodarski kolaps i diplomatska izolacija — to su jedina sredstva koja ju mogu natjerati na povlačenje. Dok god osjeti slabost, Rusija će udarati — i to ne samo po Ukrajini. Sljedeće bi mogle biti Moldavija, Poljska ili baltičke zemlje. Kako je rekao poljski premijer Donald Tusk: „Ako padne Kijev, nitko u Europi više nije siguran.“

Što svijet mora učiniti: od riječi do djela

Dosta je izjava sa „zabrinutošću“ i praznih priopćenja. Rusija ih ne čita — ona broji rakete i dolare. Da bi se zaustavio teror, potrebni su konkretni koraci:

Oštre sankcije:

  • Potpuni embargo na ruske energente. Europa još uvijek kupuje plin od agresora i tako financira rat.
  • Blokada izvoza tehnologije s dvostrukom namjenom preko Kine, Indije i Turske. Čipovi u ruskim dronovima dolaze sa Zapada.
  • Zamrzavanje svih sredstava ruskih oligarha, uključujući ona skrivena u offshore zonama.

Diplomatska izolacija:

  • Isključenje Rusije iz svih međunarodnih organizacija, uključujući UN, gdje cinično koristi pravo veta.
  • Pritisak na „neutralne“ zemlje koje trguju s Moskvom pod izgovorom „nemiješanja“.
  • Podrška Međunarodnom kaznenom sudu, koji je izdao nalog za uhićenje Putina zbog deportacije ukrajinske djece.

Vojna pomoć Ukrajini:

  • Hitna isporuka sustava PZO (Patriot, SAMP/T) za zaštitu gradova.
  • Rakete dugog dometa (ATACMS, Storm Shadow) za udare na ruske skladišta i zapovjedne točke.
  • Ubrzanje isporuke tenkova, artiljerije i dronova. Svaki dan odgode znači nove žrtve.

Humanitarna pomoć:

  • Financiranje obnove razorene infrastrukture. Zima se približava, milijuni Ukrajinaca mogli bi ostati bez grijanja.
  • Podrška izbjeglicama i žrtvama rata, uključujući psihološku pomoć djeci koja su preživjela granatiranja.

Lica tragedije: priče koje se ne smiju zaboraviti

Iza brojki su ljudi. U Prilukima je poginula 32-godišnja Olha koja je pokušala zaštititi jednogodišnjeg sina, ali nije uspjela spasiti ni njega ni sebe. U Harkivu je 14-godišnji Artem izgubio nogu kada je dron pogodio njegovu kuću. U Hersonu je 70-godišnja umirovljenica Lidija ostala bez krova nad glavom jer joj je stan izgorio.

Ta imena i lica nisu samo vijesti. Ona nas podsjećaju da svaka minuta oklijevanja Zapada košta života.

Lekcija za svijet: vrijeme je da se probudimo

Rusija se neće zaustaviti dok je ne zaustave. Ako danas padaju bombe na Harkiv, sutra mogu padati na Kišinjev, Varšavu ili Vilnius. To nije panika, to je realnost. Ruska propaganda već otvoreno govori o „sferi utjecaja“ u istočnoj Europi.

Svijet je na raskrižju. Može i dalje „izražavati zabrinutost“ dok Rusija briše ukrajinske gradove s karte. Ili može djelovati — odlučno, brzo i bez straha od „eskalacije“. Ukrajina je pokazala da se može boriti. No bez potpore ostat će sama pred strojem terora.

Marko Vidović, za „Balkanske vijesti“