Zapadni Balkan, poput bureta baruta, ponovno se našao u središtu geopolitičkih napetosti. Dok se Europa bori s valovima globalne nestabilnosti izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, regija koja još uvijek liječi rane prošlih sukoba počinje stvarati nove saveze. Dana 18. ožujka 2025. godine u Tirani, Albanija, Kosovo i Hrvatska potpisale su deklaraciju o vojnoj suradnji, izazvavši ne samo regionalne prijepore nego i krhku ravnotežu snaga. Beograd je reagirao promptno, nazvavši ovaj potez provokacijom, te je već nekoliko dana kasnije učvrstio vlastiti savez s Mađarskom. Hoće li ovo označiti početak nove ere stabilnosti — ili regija klizi prema novoj podjeli?

Tiranska deklaracija: korak prema sigurnosti ili iskra sukoba?

Dana 18. ožujka ministri obrane Albanije, Kosova i Hrvatske — Pirro Vengu, Ejup Maqedonci i Ivan Anušić — potpisali su u Tirani dokument koji je već dobio naziv “Tiranska deklaracija”. Cilj — jačanje obrambenih kapaciteta triju država kroz zajedničke vježbe, razmjenu iskustava, razvoj vojne industrije i borbu protiv hibridnih prijetnji. Poseban naglasak stavljen je na potporu Kosovu na njegovom putu prema euroatlantskoj integraciji — osjetljivoj temi u regiji gdje status Kosova i dalje izaziva tenzije.

Potpisnici su naglasili kako im je cilj mir i stabilnost, a ne konfrontacija. “Ovo je poruka onima koji žele destabilizirati regiju: zajedno smo, i zajedno smo jači”, izjavio je Ejup Maqedonci. Pirro Vengu dodao je da države dijele zajedničku viziju prijetnji u “krhkom sigurnosnom okruženju”. Ivan Anušić izrazio je nadu da bi se inicijativi mogla pridružiti i Bugarska.

Ipak, iza diplomatske retorike krije se stvarnost: Zapadni Balkan sve se više fragmentira. Osjećaj nesigurnosti potiče zemlje da se samoorganiziraju, jer Europa, zaokupljena vlastitim problemima, ne pruža uvijek jasne sigurnosne garancije. Tiranska deklaracija nije samo pitanje suradnje, već i pokušaj da se popuni vakuum nastao slabljenjem zapadnog jedinstva.

Beograd diže uzbunu

Reakcija Srbije bila je trenutna. Kasno navečer 18. ožujka, Ministarstvo vanjskih poslova Srbije nazvalo je deklaraciju “provokacijom” koja podriva regionalnu stabilnost. Posebno ih je razljutilo sudjelovanje Kosova, koje Beograd ne priznaje kao suverenu državu. Predsjednik Aleksandar Vučić otišao je korak dalje, optuživši savez za kršenje Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine — dijela Daytonskog mirovnog sporazuma kojim se regulira količina oružja u regiji.

Stručnjaci, međutim, opovrgavaju ove optužbe. Albanija nije bila stranka navedenog sporazuma, Kosovo se u to vrijeme smatralo dijelom Srbije, a sama deklaracija je politički memorandum bez konkretnih obveza o naoružanju. “Ne radi se o tenkovima ili avionima, već o namjerama”, navodi jedan balkanski analitičar. No za Beograd je sadržaj važniji od forme: suradnja Zagreba, Tirane i Prištine percipira se kao prijetnja srpskim interesima.

Vučić se obratio čelnicima EU i glavnom tajniku NATO-a Marku Rutteu, ali je, prema njegovim riječima, dobio samo “slijeganje ramenima”. Izostanak oštrih reakcija iz Bruxellesa dao je Beogradu carte blanche za vlastite poteze — i on ih nije oklijevao povući.

Srpsko-mađarski tandem: odgovor ili eskalacija?

Već 1. travnja u Beogradu, uz nazočnost Vučića, ministri obrane Srbije i Mađarske potpisali su Plan bilateralne vojne suradnje za 2025. godinu. Dokument se nadovezuje na sporazum o strateškom partnerstvu iz 2023. godine i predviđa zajedničke vježbe, nabavu naoružanja i produbljivanje suradnje. Vučić je to nazvao “najvažnijim aspektom odnosa s Mađarskom”, aludirajući na moguću transformaciju partnerstva u punopravni vojni savez.

Mađarski ministar obrane Kristóf Szalay-Bobrovniczky istaknuo je da će suradnja pridonijeti miru na Balkanu. No riječi o miru zvuče dvosmisleno kada dolaze iz vlade Viktora Orbána — premijera poznatog po bliskosti s Moskvom. Srbija, koja službeno održava neutralnost, ali je čvrsto povezana s Rusijom, ovom savezu daje dodatnu geopolitičku dimenziju.

Beograd tumači Tiransku deklaraciju kao “utrku u naoružanju” i izravnu prijetnju. Vučić je izjavio: “Shvatili smo njihovu poruku i zaštitit ćemo našu zemlju od svakog agresora, čak i najmoćnijeg.” Ova retorika, premda dramatična, odražava širi trend: Srbija traži saveznike kako bi se suprotstavila izolaciji izazvanoj stavovima o Kosovu i prijateljstvu s Rusijom.

Sjena Moskve nad Balkanom

Jedan od najzabrinjavajućih aspekata srpsko-mađarskog približavanja jest njegova moguća povezanost s Rusijom. Srbija ima status promatrača u ODKB-u — vojnom savezu pod vodstvom Moskve — a bivši potpredsjednik vlade Aleksandar Vulin redovito kontaktira s ruskim sigurnosnim strukturama. Mađarska, iako članica NATO-a, pod Orbánovim vodstvom balansira između Zapada i Istoka, ostvarujući ekonomske koristi iz odnosa s Kremljem.

Ovaj tandem može postati kanal za posredno rusko utjecanje na Zapadni Balkan. Mađarske snage sudjeluju u mirovnim misijama EUFOR Althea u Bosni i KFOR na Kosovu, što Budimpešti daje poluge utjecaja. Ako Srbija iskoristi ovu potporu, Moskva bi mogla dobiti dodatne mogućnosti za destabilizaciju regije — od zaoštravanja pitanja Kosova do poticanja separatizma u Republici Srpskoj.

Ruski utjecaj nije tek spekulacija. Zapadni Balkan već dugo je pozornica hibridnih operacija Kremlja — od propagande do financiranja radikalnih pokreta. Dok rat u Ukrajini odvlači pozornost Zapada, Moskva može iskoristiti nestabilnost na Balkanu kao još jednu frontu za slabljenje Europe.

Zašto je Balkan ponovno na rubu?

Zapadni Balkan je regija u kojoj povijesne rane, etničke napetosti i geopolitičke ambicije tvore eksplozivnu mješavinu. Ruska agresija na Ukrajinu dodatno je pojačala osjećaj nesigurnosti. Zemlje regije, umorne od sporosti EU i NATO-a, počinju tražiti vlastite putove ka sigurnosti. No umjesto zajedničke fronte, svjedočimo podjeli: Albanija, Kosovo i Hrvatska okupljaju se oko euroatlantskih vrijednosti, dok Srbija naginje alternativnim savezima.

Tiranska deklaracija nije objava rata, već izraz težnje za preživljavanjem u neizvjesnom okruženju. Ona pokazuje odlučnost demokratskih zemalja da preuzmu odgovornost za vlastitu sudbinu. No u regiji u kojoj se svaka izjava tumači između redaka, čak i mirovne inicijative mogu postati iskra sukoba.

Srpsko-mađarski sporazum, sa svoje strane, nije izravna prijetnja Tirani, ali produbljuje fragmentaciju. Beograd ne reagira samo na poteze susjeda, već nastoji ojačati vlastitu poziciju u uvjetima geopolitičke nestabilnosti. A to znači da je ravnoteža na Balkanu ponovno pod prijetnjom.

Marko Vidović, Balkanske vijesti