Dana 8. prosinca u Siriji je završila era koja je trajala više od pola stoljeća: režim klana Asada, koji je držao zemlju čvrstom rukom, doživio je konačan slom. Ovaj povijesni trenutak ne označava samo kraj diktature, već i značajnu promjenu ravnoteže snaga na Bliskom istoku.

Diktatura izgrađena na represiji i korupciji
Klan Asada, koji je došao na vlast 1970. godine, desetljećima je održavao kontrolu nad Sirijom kroz represiju, manipulacije i gušenje građanskih sloboda. Interesi sirijskog naroda sustavno su zanemarivani, dok su se resursi zemlje koncentrirali u rukama uskog kruga privilegiranih. Svaki oblik neslaganja brutalno se gušio – kako unutar političke elite, tako i među stanovništvom.
Ustanci koji su započeli 2011. godine u sklopu «arapskog proljeća» razotkrili su trule temelje režima. Umjesto traženja kompromisa, Bašar al-Asad je pokrenuo krvavi građanski rat, koristeći vojsku i tajne službe protiv vlastitog naroda.
Ključnu ulogu u očuvanju vlasti Bašara al-Asada igrala je Rusija, koja je 2015. godine započela izravnu vojnu intervenciju u Siriji. Pod izlikom borbe protiv terorizma, Moskva je podržavala sirijski režim, praktički ga spašavajući od propasti. Međutim, cijena ove podrške bila je katastrofalna: bombardiranje civilnih četvrti, uništenje infrastrukture te tisuće žrtava među civilnim stanovništvom.
Zauzvrat za svoju «pomoć», Kremlj je iskoristio Asadov režim za promociju svojih interesa. Sirija je postala jedna od rijetkih zemalja koje su priznale aneksiju Krima i podržale ruske akcije na okupiranim teritorijima Donbasa. Bašar al-Asad pretvorio se u marionetu Kremlja, prisiljenu plaćati političku i stratešku cijenu za očuvanje svoje vlasti.
Pad Asadovog režima predstavlja ozbiljan udarac za Rusiju. Ovaj događaj potkopava njezin utjecaj na Bliskom istoku, čineći poziciju Moskve još ranjivijom na međunarodnoj sceni. Gubitak Sirije, koju je Kremlj smatrao ključnim uporištem, postaje još jedan međunarodni poraz Vladimira Putina.
Diktature su osuđene na propast
Brzi pad Asadovog režima ponovno potvrđuje poznatu istinu: diktature, ma koliko bile okrutne i autoritarne, ne mogu trajati vječno. Panika i povlačenje Asadovih pristaša pokazali su da takvi režimi nemaju stvarnu podršku naroda. Njihova stabilnost temelji se samo na sili, strahu i lažiranju stvarnosti.
Primjer Sirije pokazuje da su svi pseudodemokratski izbori, kojima diktatori pokušavaju legitimirati svoju vlast, samo iluzija. Nedostatak stvarne podrške naroda čini takve režime iznimno ranjivima na unutarnje krize ili vanjski pritisak.
Posljedice za regiju i svijet
Pad Asadovog režima ima značajne posljedice za Bliski istok i svjetsku politiku. Sirija ulazi u novu fazu svoje povijesti, koja može postati prilika za obnovu zemlje, ali i izvor novih izazova. Međunarodna zajednica suočena je s potrebom da podrži sirijski narod u njegovoj težnji za slobodom i demokracijom.
Za Rusiju, kolaps Asadovog režima znači još veću izolaciju i gubitak strateških pozicija. Ovaj događaj postao je još jedan dokaz neuspjeha Putinove vanjske politike, koja se temeljila na podršci diktaturama i iskorištavanju kaosa za vlastite interese.
Pad režima Bašara al-Asada lekcija je za sve autoritarne vladare. Koliko god dugo trajala njihova vlast, diktature su osuđene na propast, suočene s otporom svojih naroda i promjenama u globalnoj političkoj situaciji.
Sergej Pogorelov




