Bit će da Plenkoviću vjerno biračko tijelo nije previše ushićeno Schengenom i eurom
FOTO: Pixsell
Kada hrvatski reprezentativci ispadnu iz nekog natjecanja koje su do toga dana ekstatično pratili, gube interes i za finalna događanja samoga tog natjecanja. Zbog toga ne treba čuditi što je doček hrvatske nogometne reprezentacije upriličen u vrijeme odigravanja finalne utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva. Doček je bio povod za još jedan masovni tulum, dok je gledanje nogometne utakmice između Francuske i Argentine prepušteno onima koji stvarno vole nogometnu igru
Zrakoplov Croatia Airlinesa na liniji Frankfurt-Zagreb sletio je točno u skladu s redom letenja u 10:55 iako je neposredno prije slijetanja u zagrebačku zračnu luku napravio počasni krug nad gradom i Medvednicom. U kokpitu aviona sjedila je jedna od najboljih svjetskih skijašica u alpskim disciplinama svih vremena, „hrvatska snježna kraljica“ Janica Kostelić. Toga sunčanoga ponedjeljka 25. veljače 2002. godine na Plesu se okupilo nekoliko tisuća građana, a na aerodromskoj pisti avion je čekao predsjednik Vlade Ivica Račan.
Kada se na vratima zrakoplova pojavila Janica Kostelić urešena s tri zlatne i jednom srebrnom olimpijskom medaljom koje je osvojila na dan prije završenim Zimskim olimpijskim igrama u američkome Salt Lake Cityu, ansambl „Lado“ izveo je pjesmu „Jano, Janice“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U VIP Salonu zagrebačke zračne luke kratke pozdravne govore održali su posebni izaslanik predsjednika Republike Stjepana Mesića dr. Zdravko Jelenović, potpredsjednica Vlade Željka Antunović, ministar prosvjete i sporta dr. Vladimir Strugar, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, predsjednik Hrvatskoga skijaškog saveza Nikica Valentić te predsjednik Zagrebačkoga športskog saveza Ante Vrdoljak.
Janicu dočekalo 100 tisuća ljudi…
Po završetku svih čestitarskih govora hrvatska olimpijska reprezentacija ukrcala se u poseban autobus koji ih je prevezao do centra Zagreba gdje se prema policijskim procjenama okupilo sto tisuća oduševljenih građana. Cijelim putem od Plesa do središnjega gradskog trga razdragano je mnoštvo klicalo Janici i mahalo brojnim hrvatskim zastavama. Tamo gdje je to bilo moguće bili su postavljeni za tu priliku dizajnirani jumbo-plakati sa slikama Janice i Ivice Kostelića. U Praškoj ulici obitelj Kostelić napustila je autobus i sjela u fijaker koji ih je dovezao do pozornice.
Program su vodili Duško Ćurlić i Joško Lokas, a vrhunac zabave bila je izvedba pjesme „Johnny B. Goode“ Chucka Berrya. Svirka Ivice Kostelića uz pratnju Telephone Blues Benda ponukala je na ples ne samo Maricu i Antu Kostelića već i sve one koji su na pozornici ili u publici imali dovoljno prostora za plesne bravure.
…dok je Kati Wilhelm dobila čestitiku pilota
Tri dana prije toga teško ponovljivoga masovnog uličnog i po sadržaju urbanoga tuluma letio sam avionom Lufthanse između Denvera i Frankfurta. Uoči leta kapetan aviona čestitao je putem razglasa putnici Kati Wilhelm osvajanje dvije zlatne i jedne srebrne medalje na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityu.
Zbog crvene kose i crvene kape u kojoj se uvijek natjecala njemački su mediji toj najboljoj njemačkoj i svjetskoj biatlonki svih vremena dali nadimak „Rotkäppchen“ (Crvenkapica), a to je doprinijelo i njenoj prepoznatljivosti i izvan kruga onih koji su pratili jedno vrijeme najpopularniji europski zimski sport po broju gledatelja televizijskih prijenosa sportskih natjecanja. Kati Wilhelm vraćala se sa Zimskih olimpijskih igra potpuno sama u Njemačku, i po dolasku aviona na frankfurtski aerodrom stavila je ruksak na leđa i krenula prema graničnoj kontroli.
Nacionalna ekstaza
Bio sam šokiran činjenicom da je na izlazu iz zrakoplova doslovno nitko nije dočekao. Nisam očekivao da će najbolju olimpijsku biatlonku na frankfurtskom aerodrom pozdraviti tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder, ali niti da će Kati Wilhelm stajati u redu pred graničnim punktom zajedno s ostalim putnicima. Zašto je povratak u domovinu „hrvatske snježne kraljice“ izazvao nacionalnu ekstazu, a dolazak „Rotkäppchen“ u Frankfurt prošao potpuno nezamijećeno zaslužuje ozbiljniju raspravu od one koja se vodila po društvenim mrežama nakon još jednoga dočeka epohalno uspješne hrvatske nogometne reprezentacije.
Janica Kostelić i Kati Wilhelm postigle su, svaka u svojim skijaškim disciplinama, sličan sportski rezultat, zbog prve vlada je došla na aerodrom, a narod je pohrlio na trgove i ulice, zbog druge nije se pomaknuo ni red pred aerodromskom graničnom kontrolom. Velika većina onih koji su dočekali Janicu Kostelić ne samo da nije nikada stala na skije, već nikada prije ni poslije skijaških karijera Janice i Ivice Kostelića nije uživala u televizijskim prijenosima skijaških natjecanja u alpskim disciplinama.
Hrvati samo mare za sportove u kojima pobjeđujemo
Hrvati obožavaju Hrvate na pobjedničkom postolju, sportovi u kojima se ti Hrvati natječu nisu od presudne važnosti. Da je Kati Wilhelm Hrvatica bila bi slavljena poput Janice, a uređenje staza za biatlon u Gorskom kotaru i Lici postalo bi najvažniji prioritet u izgradnji sportske infrastrukture. Hrvate odavno ne zanima, osim zaljubljenika u te sportove, košarka ili odbojka, ali svi prate rukomet i vaterpolo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kada bi naredne godine hrvatska nacionalna reperezentacija osvojila broncu na Svjetskom ragbijaškom prvenstvu u Francuskoj, na koje se naravno nije ni mogla kvalificirati, bila bi dočekana s istom euforijom kao i neponovljiva družba Luke Modrića. Nakon što bi javnost saznala sve o suprugama ragbijaša povela bi se žustra rasprava o potrebi izgradnje nekoliko nacionalnih ragbijaških stadiona ravnomjerno raspoređenih na jugu i sjeveru Hrvatske kako bi se sačuvalo uspostavljeno zajedništvo između dalmatinskih i zagrebačkih ragbijaških klubova. A u Maksimiru bi i dalje ostao netaknut postojeći stadion.
Hrvati ne mare za sportove u kojima Hrvati nisu pobjednici, a kada hrvatski reprezentativci ispadnu iz nekog natjecanja koje su do toga dana ekstatično pratili, gube interes i za finalna događanja samoga tog natjecanja. Zbog toga ne treba čuditi što je doček hrvatske nogometne reprezentacije upriličen u vrijeme odigravanja finalne utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva. Doček je bio povod za još jedan masovni tulum, dok je gledanje nogometne utakmice između Francuske i Argentine prepušteno onima koji stvarno vole nogometnu igru.
A što je sa Schengenom i eurozonom?
Nakon završetka Svjetskog nogometnog prvenstava najvažnija tema bila je kvaliteta programa na Trgu bana Jelačića te glazbeni ukus Dejana Lovrena. Bilo je onih koji su se valjda nadali da će Lovren po uzoru na Ivicu Kostelića odsvirati nešto od Chucka Berrya, ali to se ovog puta nije dogodilo i sve je ostalo u standardnim okvirima pastirskoga roka i nacionalnih budnica.
Premijer Andrej Plenković neizravno je potvrdio da su veličanstveni dočeci postali važniji od samoga sporta, ali i od bilo čega drugoga što stvarno utječe na kvalitetu života građana. Naš „delivery boy“ nije želio „godinu isporuke“ ispratiti, a ulazak u Schengen i eurozonu proslaviti veličanstvenom feštom. Na izravan novinarski upit odgovorio je da je „fešta već održana kada su stigli hrvatski nogometaši“, ali prije će biti da njemu vjerno biračko tijelo nije previše ushićeno Schengenom i eurom.
Etnocentrizam, od milja nazvan „moderni suverenizam“ i produbljene integracije teško mogu biti prodani u istome paketu, a budući da Andrej Plenković aplauze za Schengen i euro dobiva od onih kojima nacionalne podoknice nisu početak i kraj glazbenih preferencija, veličanstveni doček ulaska u euro zonu i Schengen ne može biti održan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Source link: www.telegram.hr
