Arsen Bauk, Miro Bulj i Nikola Grmoja u ugodnom razgovoruDamjan Tadic/Cropix
Most, SDP i Možemo! zajedno na sljedećim parlamentarnim izborima? Ili u postizbornoj koaliciji, u stvaranju većine i nove Vlade?
Imamo li na umu da nijedna smjena HDZ-ovih vlasti nije protekla bez ujedinjavanja oporbe, i jedna i druga ideja zvuče — pragmatično. Odnosno, sluti na mogućnost formiranja potrebne većine, unatoč heterogenosti potencijalnih saveznika. No koliko je i ostvariva; koliko je moguće da dobijemo vladu u kojoj će ministri biti Miro Bulj i Sandra Bančić, e to je već drugo pitanje.
Istina, Nikola Grmoja je u ime Mosta ovih dana poručio kako «koalicija svjetonazorski nespojivih stranaka ljevice i Mosta nije isključena».
Prisnažio je i njegov kolega Nino Raspudić koji je usput poručio ljevici kako je «u ovoj situaciji potpuno pogrešno otvarati osjetljive ideološke teme (poput, recimo, pobačaja, op. H.P.) jer smo suočeni s jednom kriminalnom vlašću, koja je osuđena za korupciju i okupirala je institucije», zbog čega bi «fokus oporbe trebao biti na rušenju ovakve vlasti».
«Ideološki moratorij» bi, dakle, trebao ujediniti «mostovce», koji se posljednjih godina profilirao kao populističko-desna stranka, socijaldemokrate i zeleno-lijevu političku platformu. Dakle, spojiti naizgled nespojivo.
Iako Most, po redovnim istraživanjima rejtinga, u pravilu zauzima četvrto mjesto, dakle, iza vodećeg HDZ-a, SDP-a i Možemo!, inicijativa je stigla iz njihovih redova. Pa i to je logično. Time bi se ukrcali u eventualno pobjedonosni vlak, osigurali si sudjelovanje u izvršnoj vlasti, dakle i pokoje ministarstvo, vjerojatno i potpredsjedničko mjesto u Vladi i Saboru.
Cro Demoskop za travanj HDZ-u je donio podršku 25,4 posto ispitanika, SDP je bio na 17,1 posto, Možemo! je treći s 12,8, dok je Most sa 10,3 posto bilježio blagi pad u odnosu i na ožujak — kad su imali 10,6 — i na veljaču, kad su dobili više od 11 posto podrške ispitanika.
Po Crobarometru za travanj HDZ-u je dobio 28,6 posto potpore, SDP je bio na 15,9 posto, Možemo! na 9,1 posto, dok je Most imao 9 posto glasova anketiranih.
No, Most nije ostao samo na puštanju «probnog balona»: Marija Selak-Raspudić je već u srijedu poručila: «Razgovorom u javnom prostoru o mogućoj suradnji sa SDP-om i Možemo!, mi smo zapravo ljevicu istjerali na čistac jer se iskristaliziralo ono što je nama odavno poznato. A to je, da ljevicu zanimaju isključivo ideološke teme, dok je nama u prvom planu borba protiv korupcije i raščišćavanje hrvatskog političkog prostora od koruptivnih aktivnosti, da bismo onda mogli dalje nastaviti s razvojem društva u svim drugim smjerovima».
Drugim riječima, dok su u poprilično dezorijentiranom SDP-u — koji je zaustavio pad rejtinga, ali se nije do kraja oporavio od žestokih unutarstranačkih obračuna (pri čemu treba primijetiti kako očito više računaju na blagotvorni učinak protoka vremena, a manje na afirmiranje uistinu prepoznatljivih politika!) — nastavili vagati je li im takvo savezništvo pametno i isplativo, iz Mosta su već – brzinski poentirali.
Odnosno, iskoristili su vlastitu ideju i navodne partnere e kako bi, u populističkoj maniri lakonskog posezanja za velikim riječima, brže boje pokušali u javnosti ojačati vlastitu poziciju onih koji se «bore za narod» i «protiv korumpiranih elita», dok SDP, eto, sram ih bilo, tavori u ideološkim temama poput pobačaja…
Sigurno se sjećate, borba protiv korupcije bila je ili udarna poruka ili light-motiv gotovo svih oporbenih stranaka i uoči prošlih izbora. No, to im pojedinačno nije donijelo dovoljno glasova za formiranje većine, zato sada očito računaju na sinergijski učinak. U SDP-u vole isticati kako su oni «ipak najveća oporbena stranka» (a to će reći da su i ovako i onako barem drugi, u najgorem slučaju privremeno treća starnka!), ali su sigurno i svjesni antikarizmatičnog dojma kojeg u javnosti izaziva aktualni šef stranke, Peđa Grbin.
Utoliko se suradnja s Mostom za njih ipak nameće kao vrlo moguća, lako i poželjna opcija, jer im inače preostaje tek nada da će HDZ-ova vlada naprosto dosaditi biračima. Kako drukčije formulirati oporbene izglede u situaciji kada rejting te stranke ne pada, unatoč svim ministarskim i korupcijskim aferama?!
Sigurno u SDP-u isto tako dobro znaju i da se svjetonazorski heterogene vlade nerijetko pokazuju kao nestabilne, baš kao što su svjesni i da se populistički diskurs Mosta lako već sutra može okrenuti i protiv njih, onako kako smo to vidjeli u dvostruko neuspješnom političkom braku između «mostovaca» i HDZ-a (znate onu: «Mi smo htjeli reforme, ali oni nam ili nisu dali ili nisu htjeli»)… Ali ovakav SDP bez partnera, predizornih ili postizbornih, ne može niti maštati o samostalnom dolasku na vlast.
Tek ćemo vidjeti što HDZ sa svojim suženim koalicijskim potencijalom kani učiniti do izbora – dvije godine u politici nije malo razdoblje i sigurno ni oni neće pasivno čekati «izbornu matematiku» – no za ovu je priču ključno nešto drugo.
A to je konačni stav kojega će na ovu temu zauzeti ekipa iz Možemo!. Oni su, po svim informacijama koje dopiru iz te stranke, svjesni da bi ulazak u koaliciju, ma kako pragmatično predstavljenu, s desnim i populistički nepredvidivim Mostom za njih bio ravan – pucanju u vlastitu nogu!
«Viši cilj» skidanja HDZ-a s vlasti, makar bio predstavljen kao «oslobađanje od korupcije i svih negativnosti koje koče razvoj Hrvatske», bio bi u potpunoj suprotnosti s temeljnim principima djelovanja opcije koja se predstavlja kao analitična, ozbiljna i sistematski razvijana, između ostaloga, i u želji da se razlikuje od SDP-a, kojemu uzima dio birača.
Ulazak u koaliciju s Mostom mogao bi u očima mnogih birača lako dokinuti sve razlike između Možemo! i SDP-a, što bi značilo da bi time poništili mnogo toga što su mukotrpno gradili posljednjih godina.
Spajanje oporbe, ako već ne ideološki, moguće je i oko osobe – Zorana Milanovića. Bivšeg premijera, neformalnog čelnika oporbe na plaći predsjednika Republike.
Način na koji ga u javnosti brane, primjerice, Miro Bulj i Arsen Bauk ne ostavlja mjesta sumnji da bi «viši cilj» mogao pravdati suradnju raznorodnih političkih opcija. Ni Možemo! se nije baš nešto zalijetalo u osudi i najproblematičnijih Milanovićevih svađalačkih istupa, čak i kad je koketirao s nacionalističko-suverenističkim stavovima, što nipošto nije «njihov teren».
Politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Berto Šalaj, nedavno se, za gostovanja na Hrvatskom radiju, zapitao i jesu li svi Milanovićevi verbalni okršaji ustvari — priprema za neki drugi politički angažman, ali ne na mjestu predsjednika Republike!
— Ako želite mijenjati Hrvatsku, ako tvrdite da njome vlada banda ili lopovi – onda bilo bi logično da se uključite upolitičku borbu, tj. u parlametarnu borbu s nekom od postojećih opozicijskih stranaka ili nekim svojim političkim projektom – primijetio je tom prigodom Šalaj.
Ali i dodao sljedeću procjenu:
— Mislim da se to ipak neće dogoditi, Milanović ovim želi pokazati javnosti da on najbolje razumije u politiku i da je on jedini pravi zaštitnik hrvatske suverenosti i hrvatskog naroda…
No, kao što već rekosmo, dvije godine u politici sasvim su dovoljno razdoblje za kojekakve obrate. Brzina općeg zaborava «pravda» ionako lako usputne greške u koracima.
Tko zna, možda opet ugledamo Milanovića kao ambicioznog kandidata za premijersku dužnost, na čelu ideološki heterogenog oporbenog bloka, daleko «šarenijeg» (otud i imperativ spomenutog «ideološkog moratorija») nego što je to bila tzv. Kukuriku koalicija koja je odnijela pobjedu 2011., kad su zajednički na izbore izišle četiri stranke ljevice i lijevog centra (SDP, HNS, IDS, HSU).
HDZ pak u rukama ima «alat» odluke o raspisivanju izbora. Dođu li do zaključka da im odgovaraju prijevremeni izbori, prije nego što se oformi moguća oporbena prijetnja, tako će i biti.
U svakom slučaju, čak i ako vam se čini da se već duže vrijeme gotovo «zaleđeni» stranački rejtinzi ne mogu osjetnije mijenjati, neke nove kombinacije i zbrojevi glasova mogli bi promijeniti konačni rezultat izbora.
Dakle, i samu vlast.
Source link: slobodnadalmacija.hr
