Tito na zasjedanju GS UN-a 1960. godineSam Schulman/AFP
Jedno od zagonetnijih pitanja vezanih uz jugoslavensko komunističko vodstvo i vođu socijalističke Jugoslavije, koje se stalno pojavljuje u javnosti, često u obliku neprovjerenog mita, je ambicija Josipa Broza za proizvodnju atomske bombe. Je li i kada Jugoslavija namjeravala proizvesti najsmrtonosnije oružje poznato čovječanstvu, pitanje je koje još uvijek «golica» maštu povjesničara, novinara i javnosti. Za neke je priča o Titovu nuklearnom programu dokaz da je Jugoslavija neracionalno trošila svoje resurse upuštajući se u sulude utrke u naoružanju, dok je za druge jasan pokazatelj da je jugoslavensko društvo nastojalo ovladati najnovijim tehnologijama tog vremena piše Al Jazzera Balkans.
Jugoslavija je dugo radila na procesu ovladavanja nuklearnom energijom, a na pitanje je li politički vrh na čelu s Josipom Brozom namjeravao proizvesti atomsku bombu, znanstveni suradnik Instituta ekonomskih znanosti u Beogradu Marko Miljković je za Al Jazzeru odgovorio: «Najjednostavniji odgovor je DA.»
Miljković je nedavno obranio doktorat na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti pod naslovom Titova zagonetka proliferacije: Jugoslavenski nuklearni program, 1948.-1970 . samo oružje.
“U Jugoslaviji je odluka o razvoju kapaciteta donesena krajem 1940-ih, ali odluka da se krene u izradu samog nuklearnog oružja nikada nije donesena. U tom smislu Jugoslavija je prvenstveno razvijala tzv. latentni nuklearni potencijal s idejom da se, ako to zahtijevaju vanjskopolitičke prilike, izgradnja atomske bombe može izvesti relativno brzo».
No, prije nego što se uopće usudila pokrenuti projekt takvih razmjera, Jugoslavija je morala, objašnjava Miljković, školovati stotine znanstvenika, inženjera, tehničara i čitav niz drugih stručnjaka iz raznih znanstvenih područja. Osim toga, trebalo je izgraditi pomoćnu infrastrukturu za opskrbu cijelog sustava i procesa potrebnim strojevima i komponentama. No, naglašava Miljković, najvažniji preduvjet bilo je pronalaženje i iskorištavanje domaćih rezervi prirodnog urana iz kojih bi se mogao proizvoditi nuklearni eksploziv.
U trenutku kada je SFRJ odlučila krenuti u taj projekt, država zapravo nije imala nijedan kapacitet za ovladavanje nuklearnom energijom osim jednog, objasnio je Miljković.
„Jedino čega je bilo u izobilju bila je ogromna vjera u vlastite mogućnosti. Ovakvo samopouzdanje svakako je imalo važnu ulogu u ratu ili tijekom poslijeratne obnove i izgradnje, ali proizvodnja atomske bombe jednostavno nije isto što i izgradnja željezničke pruge Brčko-Banovići. Posljedica takvog pristupa bili su nerealno kratki rokovi, što je stvaralo tenzije između državnog vrha i znanstvenika, a samo dodatno usporavalo i dodatno otežavalo realizaciju ionako složenog projekta.
Na pitanje koji su bili razlozi zbog čega bi jugoslavensko vodstvo krenulo ovladavati nuklearnom energetskom tehnologijom Miljković odgovara da je tu bilo niz razloga, ali ih je najbolje grupirati u dvije međusobno povezane skupine: modernizaciju i sigurnost.
„U razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata nuklearna fizika predstavljala je najviši stupanj znanstvenog razvoja, a istovremeno se očekivalo da će nuklearni reaktori u bliskoj budućnosti osigurati jeftinu i gotovo neograničenu energiju za razvoj cijelog čovječanstva. Jugoslavija jednostavno nije htjela propustiti priliku sudjelovati u tom globalnom procesu i ostati u rangu nerazvijenih i znanstveno ovisnih zemalja. Ta velika želja za ubrzanom modernizacijom društva mogla se vidjeti u znanosti, kulturi, umjetnosti, industriji i svim drugim sferama života.”
Osim toga, postojali su jaki geopolitički razlozi zašto je jugoslavensko vodstvo nastojalo izgraditi kapacitete za proizvodnju vlastite atomske bombe.
„S druge strane, teška stradanja u dva svjetska rata, rastući strah od moguće invazije Sovjetskog Saveza poslije raskida između Tita i Staljina 1948. godine, hladnoratovske krize koje su prijetile uvući svijet u novi svjetski rat, praćeni neprestanom trkom u konvencionalnom i nuklearnom naoružanju svjetskih supersila, svakako su doprinijeli donošenju odluke da Jugoslavija treba da razvije vlastite kapacitete za proizvodnju atomske bombe, prvenstveno kao sredstva za odvraćanje potencijalnih agresora“, kaže Miljković za porlat Al Jazzere Balkan.
Simbioza mirnodopskog i nuklearnog procesa ovladavanja nuklearnom energijom je neizbježna, kazao Miljković pojašnjavajući kako su dva programa gotovo identična sve do posljednjeg stadija koji konačno vodi do konstrukcije atomske bombe. Baš zbog dualnosti nuklearne energije čak je i danas krajnje jednostavno civilne kapacitete koristiti kao kamuflažu za razvijanje atomske energije u vojne svrhe.
Razvoj nuklearnih programa uvijek je bio veoma skup, pojašnjava dalje Miljković za Al Jazzeru i to je jedan od osnovnih razloga zašto su velike sile još od početka 50-tih insistirale na komercijalizaciji nuklearne energije koja se počela sve rasprostranjenije koristiti u medicini, industriji i u proizvodnji električne energije.
„Jugoslavija nije mogla da prati te trendove, ali je korištena ista logika. Pored upotrebe radioaktivnih izotopa u medicini u liječenju onkoloških pacijenata, zanimljivo je da je Željezara u Zenici među prvim jugoslavenskim poduzećima, već krajem pedesetih godina, koristila radioaktivne izotope radi kontrole usipa u visokoj peći. Jednom dostignuta znanja za potrebe domaće industrije, znanstvenici su mogli iskoristiti i u konstrukciji atomske bombe. Potrebno je istaknuti da je do sredine šezdesetih godina Jugoslavija razvila neophodne tehnologije potrebne za konstrukciju nuklearnog oružja, iako uglavnom na laboratorijskom nivou“, istaknuo je Miljković.
Sa Staljinovom smrću i simboličkim pomirenjem Jugoslavije i SSSR-a Hruščevljevom posjetom Beogradu počinje se mijenjati odnos prema procesu ovladavanja nuklearnom energijom i nastojanju da se napravi atomska bomba. I dok je, kako to pojašnjava Miljković, opasnost sa istoka slabila to je u jugoslavenskom vodstvu jačalo uvjerenje da raste nuklearna prijetnja u Europi.
«Kad se zboje svi uspjesi i usporede sa ogromnim investicijama, bez sumnje bi se moglo reći da je jugoslovenski nuklearni program bio jedan veliki pucanj u prazno“, zaključuje Miljković.
Source link: slobodnadalmacija.hr
