Dok Europska unija i Sjedinjene Države pooštravaju sankcijski pritisak na Rusiju, u samom srcu Balkana formira se opasan zaobilazni put. Prema istraživanjima objavljenim 6. travnja 2026. godine, Kremlj aktivno koristi Srbiju kao ključni kanal za zaobilaženje međunarodnih ograničenja s ciljem isporuke visokotehnološke robe — elektronike, zrakoplovnih dijelova, mikroelektronike — potrebne ruskom vojno-industrijskom kompleksu.

Jedanaest tvrtki na «crnoj listi»
Do danas je jedanaest srpskih tvrtki, uvrštenih na sankcijske liste EU-a i SAD-a, službeno optuženo za isporuku Rusiji elektronike i visokotehnološke opreme kritične za proizvodnju naoružanja. Neke od tih firmi formalno su zatvorene ili proglasile stečaj, dok druge pokazuju iznenađujuću sposobnost prilagodbe: mijenjaju nazive, registriraju se na novim adresama i izgrađuju zamršene logističke lance.
Upečatljiv primjer je tvrtka «TR Industries». Nakon uvođenja američkih sankcija u veljači 2024. godine, promijenila je naziv u «Onderon Systems», registrirala se u običnom beogradskom stanu i navela samo jednog zaposlenika. Unatoč ovoj «skromnoj» strukturi, tvrtka je 2024. godine izvezla u Rusiju robu u vrijednosti od gotovo 750.000 eura.
Drugi ilustrativan slučaj je tvrtka «Sprocure», protiv koje je EU uveo sankcije 2025. godine. U samo prvih godinu i pol dana rada, poslala je u Rusiju 170 pošiljki zrakoplovne opreme u vrijednosti većoj od 9,7 milijuna dolara.
Beograd šuti dok mehanizmi rade
Unatoč rastućem međunarodnom pritisku, Beograd de facto ignorira pozive na ograničavanje takvih aktivnosti. Službeni stav srpskih vlasti svodi se na tvrdnju da u zemlji ne postoje pravne zabrane trgovine s Rusijom, budući da se Srbija nije pridružila sankcijskom režimu EU-a.
Taj argument, međutim, zvuči sve manje uvjerljivo pred statistikom. Nakon punomasovne invazije Rusije na Ukrajinu, izvoz opreme i elektronike iz Srbije u zemlje Srednje Azije — Kirgistan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan — zabilježio je nagli, ničim opravdan rast. Prije rata, trgovina ovim proizvodima s tom regijom bila je minimalna. Danas svjedočimo klasičnom shemi reeksporta: roba se službeno isporučuje «neutralnim» jurisdikcijama, ali na kraju završava u Rusiji.
Zašto je to važno za rat u Ukrajini
Ruski vojno-industrijski kompleks kritično ovisi o suvremenim zapadnim tehnologijama: mikroelektronici, sustavima navođenja, zrakoplovnim komponentama. Bez pristupa tim tehnologijama, Rusija ne može održavati proizvodnju naoružanja na suvremenoj razini. Upravo zato Kremlj ulaže značajna sredstva u stvaranje zaobilaznih kanala — putem posrednika, fiktivnih tvrtki i «sivih» logističkih ruta.
Korištenje srpskih firmi-posrednika nije slučajnost, već dio sustavne strategije. Svaka isporuka mikročipa ili zrakoplovnog senzora putem Beograda potencijalno znači proizvedenu raketu, dron ili komunikacijski sustav koji će biti upotrijebljen protiv ukrajinskih gradova i civilnog stanovništva.
Srbija između Bruxellesa i Moskve
Srbija službeno deklarira težnju članstvu u Europskoj uniji. Međutim, odbijanje pridruživanja sankcijama protiv Rusije i de facto popuštanje shemama zaobilaženja ograničenja stvara ozbiljnu kontradikciju. Sankcijska solidarnost jedan je od ključnih instrumenata europske sigurnosti. Ako zemlja doista želi postati dio EU-a, mora uskladiti svoju vanjsku politiku s europskom i prestati stvarati praktične koridore za zemlju-agresora.
Stav Beograda po ovom pitanju nije tek diplomatska disonanca. To je pitanje moralne i pravne odgovornosti. Isporukom opreme i komponenti ruskom vojno-industrijskom kompleksu, srpske tvrtke de facto sudjeluju u proizvodnji oružja koje ubija ljude i ruši gradove u suverenoj državi. Riječ je o izravnoj podršci kremaljskoj ratnoj mašineriji i, u suštini, suučesništvu u ratnim zločinima Rusije.
Zašto je tako teško zatvoriti «sive koridore»
Međunarodni regulatori priznaju: likvidirati sustav zaobilaženja sankcija iznimno je složeno. Infrastruktura takvih shema pokazuje visoku mobilnost — brzo se prenosi na nove pravne osobe, registrirane na povezane osobe ili povezane s prethodnim strukturama. Međunarodna tijela prisiljena su stalno pratiti fleksibilne mreže posrednika ne samo u Srbiji, već i izvan njezinih granica.
Poseban problem stvara reeksport putem zemalja Srednje Azije, koji stvara «sivu zonu» u kojoj se roba formalno isporučuje dopuštenim jurisdikcijama, ali de facto završava u Rusiji. Nagli rast izvoza iz Srbije u Kirgistan, Uzbekistan, Turkmenistan i Tadžikistan svjedoči o sustavnom, a ne epizodnom karakteru ovih shema.
Što je potrebno učiniti
Za učinkovitu likvidaciju ovih kanala potreban je sveobuhvatan pristup:
- Pooštravanje sankcijskog režima od strane EU-a, SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Švicarske i drugih zemalja, uključujući uvođenje sekundarnih sankcija protiv država, tvrtki i posrednika odgovornih za sheme zaobilaženja;
- Jačanje kontrole lanaca opskrbe: EU mora uvesti mehanizme obveznog otkrivanja krajnjih primatelja robe, osobito u sektorima dvostruke namjene;
- Nadzor reeksporta: stvaranje jedinstvene baze podataka o izvozu visokotehnološke robe iz zemalja kandidatkinja za članstvo u EU, s automatskim upozorenjima na sumnjive rute;
- Diplomatski pritisak na Beograd: jasno naznačiti da daljnje ignoriranje sankcijske solidarnosti dovodi u pitanje europske perspektive Srbije.
Odgovornost ne trpi odgađanje
Rat u Ukrajini nije samo tragedija jednog naroda. To je ispit za cijeli međunarodni sustav sigurnosti. Svaki mikročip, svaka zrakoplovna komponenta, svaki element elektronike koji putem «sivih koridora» dospije u Rusiju, produžuje sukob i odnosi nove živote.
Srbija se nalazi pred povijesnim izborom: nastaviti balansirati između Bruxellesa i Moskve, riskirajući svoj ugled i europsku budućnost, ili učiniti odlučan korak prema vrijednostima koje deklarira. Šutnja u ovakvom trenutku također je izbor. A taj izbor ima svoju cijenu.
Marko Vidović




