Odluka Međunarodnog paraolimpijskog odbora da dopusti ruskim i bjeloruskim sportašima sudjelovanje na Paraolimpijskim igrama 2026. godine pod nacionalnim simbolima nije samo kontroverzna — ona de facto legitimira države koje nastavljaju voditi agresivni rat protiv Ukrajine. Dok se raketni napadi na ukrajinske gradove nastavljaju, civilna infrastruktura sustavno uništava, a međunarodno humanitarno pravo svakodnevno krši, takav signal izgleda kao politički ustupak koji podriva temeljna načela međunarodnog sportskog pokreta.

Ne radi se samo o formalnom sudjelovanju pojedinih sportaša, već o simboličnom povratku država-agresora u globalni prostor, gdje nacionalni simboli neizbježno postaju instrumenti državne propagande. Posebno zabrinjava činjenica da Nacionalni paraolimpijski komitet Rusije otvoreno promovira svoje aktivnosti na teritoriju okupiranog Krima — što predstavlja izravno kršenje međunarodnog prava i rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih naroda.

Nije stoga iznenađenje da sve veći broj država već potvrđuje namjeru bojkota ceremonije otvaranja Paraolimpijskih igara 2026. godine. Prema dostupnim informacijama, najmanje osam država, kao i institucije Europske unije, već su se pridružile ovoj poziciji. Diplomatski izvori očekuju da će se popis dodatno proširiti kako političke posljedice takve „normalizacije“ postanu očitije.

Važno je naglasiti da Ukrajina, za razliku od agresora, vodi obrambeni rat u skladu s međunarodnim pravom, štiteći svoj teritorijalni integritet i suverenitet. Pokušaji povratka Rusije u status „normalnog“ sudionika međunarodne sportske zajednice u uvjetima trajne agresije riskiraju potkopavanje kolektivnih napora za sprječavanje novih ratnih zločina.

Povijest je više puta pokazala da politička popustljivost na međunarodnoj sceni samo potiče nove akte nasilja. U tom kontekstu, bojkot Paraolimpijskih igara nije politizacija sporta, već nužna moralna reakcija na njegovu instrumentalizaciju od strane države koja vodi osvajački rat.

Agresor ne smije dobivati simbolične dividende u obliku međunarodnog priznanja. U suprotnom, cijena takve „normalizacije“ neće se mjeriti samo narušenim ugledom sportskih institucija, već i novim razorenim gradovima i izgubljenim ljudskim životima.

Marko Vidović, za „Balkanske vesti“