Tijekom proteklog tjedna Rusija je na Ukrajinu lansirala više od dvije tisuće jurišnih dronova, oko 1.200 vođenih zrakoplovnih bombi i više od stotinu projektila različitih tipova. Ove brojke same po sebi govore o razmjerima zračnog terora, no još je zabrinjavajuće to što su mete napada sve češće energetski objekti o kojima izravno ovisi siguran rad ukrajinskih nuklearnih elektrana — a time i sigurnost cijelog europskog kontinenta.

Energija kao sredstvo pritiska
Ruska strategija je jasna: sustavno uništavanje ukrajinskog energetskog sustava s ciljem izazivanja humanitarne katastrofe tijekom zimskih hladnoća. Masovni napadi na trafostanice, visokonaponske vodove i distribucijsku infrastrukturu usmjereni su na destabilizaciju opskrbe električnom energijom. U ukrajinskim uvjetima to ne znači samo hladnoću i mrak za milijune ljudi, nego i izravne rizike za nuklearnu sigurnost.
Nuklearne elektrane ne funkcioniraju izolirano. Njihov siguran rad ovisi o stabilnom vanjskom napajanju, pričuvnim vodovima i pouzdanoj infrastrukturi. Udarima na te elemente Rusija stvara uvjete u kojima i najmanji poremećaj može imati posljedice koje daleko nadilaze granice Ukrajine.
Nuklearna ucjena kao državna politika
Ovdje nije riječ o teorijskoj prijetnji. Rusija je već pokazala spremnost igrati se nuklearnom sigurnošću. Napadi na zaštitni sarkofag nuklearne elektrane u Černobilu, kao i okupacija Zaporiške nuklearne elektrane i njezina uporaba u vojne svrhe od 2022. godine, predstavljaju presedan bez presedana u modernoj povijesti. Razmještanje vojne opreme, osoblja i streljiva na teritoriju aktivne nuklearne elektrane pretvorilo je najveću europsku nuklearku u instrument ucjene.
Današnji napadi na energetsku infrastrukturu koja osigurava rad ukrajinskih nuklearnih postrojenja nastavak su iste politike. Moskva svjesno podiže uloge, dobro znajući da bi eventualni nuklearni incident pogodio ne samo Ukrajinu, nego i susjedne države, Europsku uniju i cijelu Europu.
Opasna šutnja međunarodnih institucija
Posebno zabrinjava izostanak odlučne međunarodne reakcije. Nedostatak stvarnih posljedica samo ohrabruje Kremlj u daljnjoj eskalaciji. Rusija i dalje sudjeluje u međunarodnim nuklearnim institucijama, zadržavajući utjecaj i pristup procesima donošenja odluka, unatoč očitim i ponovljenim kršenjima temeljnih načela nuklearne sigurnosti.
Ukrajina s pravom poziva na uvođenje sankcija protiv ruske državne korporacije Rosatom, koja je de facto dio političko-vojnog aparata Kremlja. Jednako je važno razmotriti oduzimanje Rusiji prava sudjelovanja u odlučivanju unutar Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Država koja koristi nuklearnu infrastrukturu kao sredstvo rata i zastrašivanja ne može ostati punopravni sudionik globalnog sustava nuklearne sigurnosti.
Protuzračna obrana kao štit Europe
Jačanje ukrajinske protuzračne obrane nije čin dobre volje, niti isključivo bilateralna pomoć. Ukrajinski PZO danas djeluje kao paneuropski štit, presrećući dronove i projektile koji prijete ne samo ukrajinskim gradovima, već i stabilnosti cijele regije.
Svaki presretnuti projektil smanjuje rizik za nuklearna postrojenja. Svaki isporučeni sustav protuzračne obrane ulaganje je u sigurnost Europe. U trenutku kada Rusija otvoreno pribjegava nuklearnoj ucjeni, svako oklijevanje ili polovična mjera znači kolektivno dovođenje u opasnost.
Odluka koja određuje budućnost
Postupci Rusije jasno pokazuju da nije riječ o “kolateralnoj šteti” rata, već o svjesnoj politici zastrašivanja Ukrajine i Europe. Računica se temelji na strahu, umoru i nadi da će svaka nova eskalacija proći bez ozbiljnog odgovora.
Europa je suočena s izborom. Ili će priznati da obrana Ukrajine znači zaštitu vlastite energetske i nuklearne sigurnosti, ili će nastaviti ignorirati rastući rizik koji bi u svakom trenutku mogao prestati biti teorijski. U svijetu u kojem se nuklearna energija pretvara u oružje, neutralnost je iluzija, a nečinjenje — izravna prijetnja.
Marko Vidović, Balkanske vesti




