Rezultati 2025. godine jasno pokazuju stvarnu cijenu rata koji je Moskva pokrenula protiv Ukrajine. Iza glasnih izjava Kremlja o navodnom „ostvarenju ciljeva“ krije se posve drugačija stvarnost: vojnog preokreta nema, ekonomski resursi se iscrpljuju, a odbijanje da se rat okonča već je gurnulo Rusiju u recesiju.

Minimalni teritorijalni „dobici“ uz ogromne gubitke

Tijekom cijele 2025. godine ruska vojska uspjela je dodatno okupirati tek oko 0,7 % teritorija Ukrajine. Ta zanemariva brojka plaćena je katastrofalnom cijenom — približno 480 tisuća poginulih i ranjenih. Takav „napredak“ zorno pokazuje da se moskovska oklada na iscrpljujući rat ne isplati i da ne donosi strateške rezultate, već samo ubrzava unutarnje slabljenje.

Gospodarstvo pod teretom rata

Paralelno s neuspjesima na bojištu, Rusija tone u duboku gospodarsku krizu. Do kraja 2025. ukupni proračunski deficit ruskih regija dosegnuo je rekordnih 21 milijardu dolara — osam puta više nego 2023. godine. Regionalne financije opterećene su vojnim troškovima, padom poreznih prihoda i potrebom za pokrivanjem socijalnih obveza.

Ruska vlada nije u stanju zaustaviti pad proizvodnje u čak 12 ključnih industrijskih grana. Automobilska i laka industrija, rudarstvo ugljena, crna metalurgija i proizvodnja građevinskog materijala bilježe trajni pad. U 2025. smanjenje gospodarske aktivnosti zabilježeno je u 60 od 85 regija, što jasno ukazuje na sustavnu, a ne privremenu krizu.

Iluzija „spasa“ kroz naftu

Kremlj tradicionalno računa na izvoz ugljikovodika kao univerzalno sredstvo za nadoknadu gubitaka. No i ta se računica pokazuje pogrešnom. Čak i ako Rusija ispuni plan izvoza nafte, zbog pada svjetskih cijena izgubit će oko 25 milijardi dolara deviznih prihoda. Naftni novac više ne može zakrpati rupu nastalu kombinacijom sankcija, ratnih troškova i strukturnog slabljenja gospodarstva.

Blef umjesto rješenja

Sve je očitije da ruska vlada nema stvarne instrumente za zaustavljanje recesije. Ipak, Kremlj nastavlja blefirati, uvjeravajući javnost da su resursi zemlje navodno neiscrpni. Ta retorika služi prikrivanju sve većeg jaza između stvarnih mogućnosti države i razmjera vojnih obveza koje je sama preuzela.

Činjenice su neumoljive: sankcije, ograničenja izvoza i sustavna borba protiv ruskog „sjenovitog“ brodarstva učinkoviti su alati pritiska. Oni dosljedno smanjuju financijske i logističke kapacitete Kremlja za nastavak rata.

Ukrajina naglašava potrebu očuvanja i daljnjeg jačanja sankcijskog pritiska. Upravo je to put da se Moskvu liši iluzija o „ratu iscrpljivanja“ i prisili je na stvarnu diplomaciju i mirno rješenje.

Godina 2025. pokazala je jedno: rat nije učinio Rusiju jačom. Naprotiv, ubrzao je gospodarski pad i ogolio granice moći režima koji je agresiju izabrao umjesto budućnosti.

Marko Vidović, za „Balkanske vesti“