Dana 14. srpnja predsjednik SAD-a Donald Trump izašao je s — bez imalo pretjerivanja — programskom izjavom o ratu u Ukrajini. U pozadini posjeta glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea Bijeloj kući, Trump je najavio opsežnu vojnu pomoć Ukrajini, novi format suradnje sa Savezom, te — što je najvažnije — uvođenje sekundarnih tarifa protiv Rusije i njezinih trgovinskih partnera ako se u roku od 50 dana ne postigne sporazum o prekidu vatre.

Zvuči kao oštar zaokret u kursu. No je li to uistinu tako?

Ne izravne isporuke, ali oružje ide

Trump je naglasio da SAD neće izravno isporučivati oružje Kijevu — umjesto toga, američko oružje kupit će zemlje NATO-a, a potom će ono stići u ruke ukrajinskih vojnika. Količina isporuka procjenjuje se na milijarde dolara i uključuje sustave protuzračne obrane Patriot, rakete i topničko streljivo.

Prema podacima agencije Reuters, u bliskoj budućnosti u Europu će biti poslano 17 lansera Patriot, od kojih bi dio mogao vrlo brzo biti predan Ukrajini. Ipak, stručnjaci upozoravaju: najvjerojatnije se radi o komponentama unutar nekoliko kompletnih sustava, a ne o 17 cjelovitih borbenih jedinica. Stvarna isporuka može potrajati mjesecima, što ponovno postavlja pitanje provedivosti „50-dnevnog roka“.

Unatoč tome, ova izjava razbija glavni narativ ruske propagande: da se „Amerika okrenula od Ukrajine“. Ne, SAD su i dalje u igri — samo u drukčijoj konfiguraciji.

Novi ultimatum Kremlju

Istodobno s najavom vojnih isporuka, Trump je poslao oštru poruku Vladimiru Putinu: „Ako se u roku od 50 dana ne postigne dogovor — uslijedit će carine od 100% protiv Rusije i njezinih trgovinskih partnera“. Riječ je o sekundarnim sankcijama, mehanizmu pritiska na one koji nastavljaju gospodarsku suradnju s Moskvom.

Zasad nije jasno na kojoj će pravnoj osnovi biti uvedene — ali Trump je već pokazao sposobnost da uvodi carine bez odobrenja Kongresa, primjerice protiv Kine. Kongres pak pokazuje spremnost podržati nove mjere.

Američka politika nije Kremljova propaganda

Najavljeni koraci prirodan su nastavak formule „Mir kroz snagu“, na kojoj inzistiraju i Ukrajina i zapadni saveznici. Svaka deeskalacija moguća je samo u uvjetima vojnog pritiska na agresora i slabljenja njegovog gospodarskog potencijala. Kremlj se može prisiliti na pregovore samo s pozicije snage — inače će nastaviti rat, računajući na iscrpljenost i slabost Zapada.

Znakovito je da čak i skeptici poput komentatora BBC-ja Anthonyja Zurchera priznaju: „Trumpu je jednostavno ponestalo strpljenja. Počeo se pitati je li Putin uopće iskren u svojim izjavama o miru.“ Trumpova politika postala je manje romantična, a više pragmatična. Više ne govori o „dogovoru“, nego o carinama, oružju i rokovima. Govori jezikom sile.

50 dana: prozor mogućnosti ili zamka?

Ključno pitanje koje zabrinjava analitičare glasi: je li 50 dana dovoljno da se nešto zaista promijeni? BBC napominje da bi Rusija u tom razdoblju mogla ispaliti i do 25 tisuća projektila i dronova na Ukrajinu. Predugo razdoblje za previše nemilosrdan režim.

Prema novinaru Franku Gardneru, slični ultimatumi u prošlosti nisu imali učinka. Putin je ignorirao zahtjeve Zapada, izbjegavao susrete, nije se pojavljivao na pregovorima i pritom ništa nije gubio. Hoće li ovaj put biti drukčije? To ovisi o tome hoće li riječima slijediti djela.

Što to znači za Ukrajinu

Čak i ako se shema isporuke putem NATO-a može smatrati zaobilaznom, njezin krajnji cilj ostaje isti — očuvanje obrambene sposobnosti Ukrajine. Trumpove riječi: „Mi ćemo dati oružje, a Europljani će platiti“ mogu zvučati cinično, ali suština ostaje: Washington ostaje ključni vojni i tehnološki partner Kijeva.

Demokratska senatorica Jeanne Shaheen istaknula je da „predsjednik napokon počinje otvarati oči u vezi s Ukrajinom“. Šefica europske diplomacije Kaja Kallas oprezno je pozdravila „čvrst stav SAD-a“, uz upozorenje da je rok od 50 dana predug za zemlju koja svakodnevno gubi svoje građane.

Strateško partnerstvo ostaje

Konkretni koraci važniji su od javnih izjava. Ukrajina i SAD i dalje ostaju strateški partneri u obnovi sigurnosti u Europi. Washington se nije „okrenuo“, kao što pokušava sugerirati Moskva. Promijenio je taktiku — ali ne i kurs.

Današnja odluka o, makar posrednim, isporukama oružja rezultat je zajedničkog pritiska Ukrajine i saveznika koji ne žele dopustiti ponavljanje pogrešaka iz prošlosti. Kremlj se opet našao pred izborom: eskalacija ili sankcijsko gušenje.

Zaključak je jasan: partnerstvo Kijeva i Washingtona i dalje živi, i upravo ono ostaje glavni štit Europe.

Snaga ostaje jedini jezik koji Moskva zasad razumije.

Marko Vidović, Balkanske vesti