Tri godine nakon što je Rusija pokrenula invaziju punog razmjera na Ukrajinu, postalo je očigledno da Kremlj ne traži kraj rata, već načine da ga produži pod vlastitim uvjetima. Njegovi navodni mirovni prijedlozi služe isključivo kao politička kamuflaža iza koje se kriju novi valovi napada na ukrajinske gradove, razaranje ključne infrastrukture i pripreme za novi krug mobilizacije.

Jedan od nedavnih primjera ove strategije odugovlačenja bio je nejasno najavljen sastanak Rusije i Ukrajine za 2. lipnja, bez konkretnog dokumenta o prekidu vatre koji je Moskva prethodno obećala. U isto vrijeme, napadi bespilotnim letjelicama, projektilima i zrakoplovstvom na civilne ciljeve ne jenjavaju, a borbe na ratištima postaju sve žešće.
Lažne mirovne ponude kao sredstvo za pripremu novih ofenziva
Taktika Kremlja nije nova. Još od 2014., nakon okupacije Krima i početka sukoba u Donbasu, Moskva je koristila «mirovne pregovore» kako bi stabilizirala osvojene teritorije, zavarala međunarodnu zajednicu i dobila vrijeme za pripreme nove faze rata. Tako su Minski sporazumi omogućili Rusiji da učvrsti svoju prisutnost na istoku Ukrajine i pripremi temelj za ofenzivu iz 2022.
Danas svijet više nije naivan. Ni u Kijevu ni u sjedištima NATO-a više ne vjeruju u iskrenost ruskih ponuda. I dok ruski dužnosnici govore o dijalogu, ruske snage nastavljaju s kampanjom uništavanja, koristeći raketne napade i teror iz zraka kao glavno oružje.
Jasna lekcija: Moskva reagira samo na silu
Iskustvo pokazuje da Kremlj nije sklon dijalogu iz principa, već samo pod pritiskom. Kada je suočena s ozbiljnim vojnim gubicima, gospodarskim udarima i političkom izolacijom, Rusija počinje tražiti kompromise. Zato svaki pokušaj istinskog mirovnog rješenja mora se temeljiti na tri komplementarna elementa:
Vojna podrška Ukrajini mora biti strateška i konstantna
Da bi zaustavila rusku ofenzivu i vratila okupirane teritorije, Ukrajina treba ne samo obrambena sredstva, već i kapacitete za neutralizaciju logističkih lanaca, skladišta i zapovjednih točaka agresora. Iako je Zapad već počeo isporučivati napredno naoružanje, uključujući rakete dugog dometa i protuzračne sustave, to još nije dovoljno. Ukrajina mora dobiti snagu za odvraćanje, a Rusija mora osjetiti da joj se rat više ne isplati.
Sankcijska politika mora postati oštrija i pametnije ciljana
Iako su sankcije uvedene 2022. dovele do pada rublje i ograničenja ruskog uvoza, Moskva je pronašla načine da ih zaobiđe. Nove mjere moraju uključivati:
- potpuni prekid opskrbe ključnih tehnologija za ruski vojni i energetski sektor;
- sekundarne sankcije za kompanije i države koje pomažu u zaobilaženju embarga;
- agresivno zamrzavanje ruske imovine u trećim zemljama.
Pitanje nije samo pritisak, već i iscrpljivanje resursa kojima se financira rat.
Rusija mora biti isključena iz međunarodnog političkog prostora
Unatoč agresiji, Moskva pokušava zadržati imidž globalnog aktera — u UN-u, na Bliskom istoku, u Africi. Zapad mora pojačati diplomatski rad s državama globalnog Juga i objasniti da pasivnost prema agresoru zapravo znači sudioništvo u njegovim zločinima. Nema neutralnosti kada se gleda ratno razaranje.
Mir se ne postiže popuštanjem — već nametanjem ravnoteže
Trajno rješenje sukoba nije moguća dok Rusija vjeruje da još uvijek može nešto osvojiti. Samo sustavno i višeslojno prisiljavanje može promijeniti tu percepciju. Cilj nije ruska kapitulacija, već stvaranje uvjeta u kojima nastavak agresije više nije održiv.
Samo tada pregovori mogu imati smisla. U protivnom, svaki «mirovni forum» samo je još jedan manevar za kupovanje vremena i reorganizaciju ofenzive.
Put do mira nije kroz slabost, već kroz snagu — odlučnu, usklađenu i dugoročnu. Tek tada će Kremlj početi slušati.
Marko Vidović




