Unatoč dugotrajnom i iscrpljujućem ratu koji je pokrenula protiv Ukrajine, Rusija se nije odrekla svojih imperijalnih ambicija. Naprotiv, najnovija analiza ukrajinske Vanjske obavještajne službe potvrđuje da Moskva i dalje strateški teži potpunoj kontroli nad okupiranim dijelovima Luhanske, Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti — s dugoročnim ciljem potpune aneksije Ukrajine. Međutim, unatoč agresivnoj retorici i teatralnim vojnim demonstracijama, realne mogućnosti Rusije za ostvarenje tih ciljeva sve su manje.

Geopolitika iscrpljenog agresora

Od početka punom razmjera invazije u veljači 2022., Kremlj nije krio da mu je cilj daleko širi od deklarativne „zaštite Donbasa“ ili „demilitarizacije Ukrajine“. Nakon neuspjelog pokušaja blitzkriega i zauzimanja Kijeva, Moskva je formalno redefinirala strategiju, ali je suština ostala ista — rušenje ukrajinskog suvereniteta i okupacija teritorija.

Ukrajinska obavještajna služba jasno ističe: ruski ciljevi ostaju maksimalistički, ali realnost neumoljivo sužava prostor za njihovo ostvarenje. Ekonomija slabi, tehnološke sposobnosti opadaju, a diplomacija sve češće nalijeće na zatvorena vrata.

Oslabljena vojska i tehnika iz prošlog stoljeća

Prema obavještajnim podacima, oko 80% vojne opreme kojom raspolaže ruska vojska dolazi iz sovjetskog razdoblja — zastarjela i nepouzdana. Moderni sustavi čine samo 20% arsenala i ubrzano se troše u borbenim operacijama. Oklopna vozila, artiljerija, komunikacijska oprema, pa čak i pješačko oružje — sve je to uglavnom preuređeno improvizacijom, a ne tehnološkom inovacijom.

Kadrovska kriza dodatno slabi ruski vojni stroj: velik broj obučenih vojnika već je izbačen iz stroja, a mobilizacijske rezerve dostižu granice. Iskusni zapovjednici su rijetkost, što rezultira rastom gubitaka, lošim operativnim vođenjem i padom borbenog morala.

Ekonomija pod pritiskom: pucanje iznutra

Ruske vlasti dugo su uvjeravale domaću i stranu javnost da je „ekonomija stabilna“, da „sankcije ne djeluju“, i da se zemlja „uspješno prilagodila“. No sve više pokazatelja upućuje na suprotno: od kraja 2025. očekuju se sistemske ekonomske krize koje bi mogle ozbiljno destabilizirati unutarnji poredak.

Glavni izazovi:

  • Pad prihoda od izvoza nafte i plina zbog cjenovnih ograničenja i odbacivanja ruske energije od strane EU.
  • Rastući tehnološki deficit: bez pristupa zapadnim komponentama, ruska industrija — osobito vojna — tone u stagnaciju.
  • Propadanje infrastrukture, od stambeno-komunalnog sektora do logistike, uz nedostatak sredstava za obnovu.
  • Kriza radne snage, osobito u visokotehnološkim granama, koje gube stručnjake zbog egzodusa i pada produktivnosti.

Sve dublje socijalno nezadovoljstvo, koje se zasad prigušuje represijom, kad-tad će isplivati na površinu. Regije već prijavljuju nedostatke u osnovnim uslugama poput grijanja, cesta i zdravstva. Ovo je cijena rata koju ruski građani tek počinju osjećati.

Diplomatija u ćorsokaku i ovisnost o Kini

Na međunarodnoj sceni, prostor za manevriranje Kremlja se rapidno sužava. Usprkos bombastičnim izjavama o „multipolarnom svijetu“ i poziranju s liderima iz Globalnog juga, Moskva je sve više ovisna o Kini. Peking koristi rusku slabost — dobiva jeftine sirovine i koristi Moskvu kao politički uteg protiv Zapada.

Paktovi s Iranom i Sjevernom Korejom ne mogu nadomjestiti izgubljene odnose s Europom, pad investicija i tehnološki jaz koji se produbljuje. Rusija sve više liči na izoliranog satelita, čije prijetnje gube težinu i postaju znak slabosti, a ne snage.

Sankcije kao instrument prisile

U ovoj situaciji, međunarodne sankcije ostaju ključan alat za zaustavljanje agresije. Cilj sankcija nije trenutno urušavanje Rusije, već stvaranje dugoročnog pritiska koji će Kremlju učiniti nastavak rata politički, ekonomski i društveno neodrživim.

Daljnje jačanje sankcija — kroz zabrane isporuke tehnologije, smanjenje prihoda od izvoza energenata, zamrzavanje imovine i vizna ograničenja — može dodatno ubrzati urušavanje režima iznutra.

Agresoru nema budućnosti — samo prošlost

Kremlj i dalje živi u iluziji o „velikoj imperiji“, ali stvarnost ga demantira na svakom koraku. Vojska mu je istrošena, ekonomija na ivici, diplomacija izopćena. Ukrajina, nasuprot svemu, stoji čvrsto, reformira se i jača svoju međunarodnu podršku.

Prava pobjeda Ukrajine neće biti samo povratak teritorija, već dokaz da se agresija ne isplati. Povijest ne nagrađuje osvajače — ona ih pamti po porazima.

Marko Vidović