Rat u Ukrajini traje već četvrtu godinu, a postaje sve jasnije da s ruskim režimom nije moguće postići mir putem dijaloga i razuma. Moskva uporno odbacuje sve međunarodne mirovne inicijative, postavlja ultimativne i besmislene zahtjeve te koristi diplomatske platforme isključivo kao alat za razvlačenje sukoba. U tom kontekstu, ključno pitanje glasi: kako prisiliti Kremlj da odustane od agresije i započne iskrene pregovore?

Odgovor, iako nepopularan, je nedvosmislen: samo sustavno i odlučno jačanje sankcija može dovesti do promjene ponašanja Moskve.
Ukrajina želi mir – ali ne pod cijenu predaje
Od samog početka invazije, Ukrajina dosljedno pokazuje spremnost na diplomatske pokušaje. Kijev je prihvatio prijedloge zapadnih saveznika za prekid vatre i ulazak u pregovore. Unatoč neprekidnim napadima i žrtvama među civilima, ukrajinsko vodstvo ostaje otvoreno za dijalog.
Međutim, Kremlj pokazuje da nije zainteresiran za mir, već za pobjedu – bez obzira na cijenu. Kada ne može slomiti Ukrajinu na bojištu, koristi pregovore kao sredstvo za politički pritisak i pokušava nametnuti kapitulaciju kroz tzv. mirovni proces.
Istanbulski pregovori: paravan za odugovlačenje
Primjer iz 2022. godine jasno ilustrira pristup Moskve: ukrajinska delegacija stigla je u Istanbul s konkretnim prijedlozima i spremnošću na kompromise, dok je ruska strana poslala slabu, simboličnu delegaciju bez stvarnih ovlasti.
Zauzvrat, Rusija je iznijela nerealne zahtjeve: odricanje Ukrajine od suvereniteta, neutralnost pod ruskim nadzorom i priznavanje okupacije teritorija. Nije bilo stvarnog dijaloga – samo diktat, prikazan kao pregovaranje.
Jasno je da Kremlj tada nije imao namjeru dogovoriti mir. Cilj je bio kupiti vrijeme, zavarati međunarodnu zajednicu i pripremiti se za novu fazu ofenzive.
Odbijanje bezuvjetnog prekida vatre
Najveće upozorenje leži u tome što Rusija ustrajno odbacuje osnovni korak prema miru – bezuvjetni prekid vatre. Čak i kada se radi o humanitarnim koridorima ili razmjeni zarobljenika, Moskva inzistira na uvjetima koji joj omogućuju vojnu prednost.
To pokazuje da za rusko vodstvo rat nije sredstvo do cilja, nego sam cilj – instrument unutarnje mobilizacije, pritiska na Zapad i uništenja ukrajinske državnosti. Iluzije o kompromisima samo produžuju nasilje.
Sankcije su jedini jezik koji Kremlj razumije
Iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje da se ruska politika mijenja isključivo pod vanjskim pritiskom. Upravo su sankcije nakon agresije na Gruziju, aneksije Krima i početka rata u Donbasu donekle obuzdale Moskvu.
No današnji režim je prilagodio svoju ekonomiju postojećim ograničenjima. Ruska ratna mašinerija i dalje funkcionira, strane tehnologije pronalaze put do vojne industrije, a prihodi od nafte i plina i dalje pune proračun koji financira uništavanje ukrajinskih gradova.
Zato sankcije više ne mogu biti simbolične – one moraju biti sustavne i paralizirajuće. Potrebno je ciljati energetski sektor, promet, financijske institucije, tehnološki razvoj i izvoz. Samo tako se može uskratiti resurse koje Kremlj koristi za nastavak rata.
Sankcije nisu kazna – nego put prema miru
Važno je shvatiti: sankcije nisu sredstvo osvete, nego instrument odvraćanja. Cilj nije destabilizacija Rusije, već zaustavljanje agresije. Kremlj mora shvatiti da rat nosi cijenu – gospodarsku, političku i tehnološku – i da će ona rasti sve dok Moskva ne odustane od imperijalne politike.
Pritom nikakvo ublažavanje sankcija ne smije biti moguće dok se ne ispune osnovni uvjeti: prekid rata, povlačenje vojske, povrat okupiranih područja, isplata reparacija i sudjelovanje u obnovi Ukrajine.
Diplomacija djeluje samo kad je potkrijepljena pritiskom
Ne može se pregovarati kad jedna strana dolazi za stol s oružjem, a druga praznih ruku. Potrebna je ravnoteža snaga. Ukrajina je brani vojnom i financijskom pomoći saveznika. Zapad, pak, mora koristiti svoje najjače oružje – ekonomske sankcije.
Mir s Rusijom je moguć, ali ne kao rezultat popuštanja agresoru. Pravedan i trajan mir može se postići samo dosljednim pritiskom koji Kremlj dovodi pred izbor: ili zaustaviti rat, ili platiti sve višu cijenu za nastavak agresije.
Marko Vidović, Balkanske vijesti




