Ugledni srpski filozof: ‘Ljudi vide opoziciju kao nesposobno zlo. Ali bunt se mora politički artikulirati, što mogu samo stranke. Ne mogu nas voditi plenumi’

Srbija, za razliku od Hrvatske, nema državu. Možda nije baš genijalna, ali hrvatska država, hrvatska republika postoji. U Srbiji su republikanske institucije privatizirane. Ne rade u korist građana nego u korist režima. Srbija je privatni posjed, feud, a tzv. Srbi vrsta podanika koji traže gospodara, tutora, vođu. Nema težeg političkog zadatka od uspostave republike

PišeMatej Devčić prije 2 sata 34 preporuka

U Hilandarskoj ulici na broju dva, ispred kultne zgrade Radio Beograda, našli smo se s Ivanom Milenkovićem, koji sebe predstavlja kao filozofa po obrazovanju, prevoditelja po vokaciji i kritičara po temperamentu. Čvrsto stišće ruku, pa predlaže da se zaputimo pred Pravni fakultet gdje će studenti točno u 11:52 sati blokirati križanje Beogradske ulice i Bulevara kralja Aleksandra.

Putem mi govori o beogradskim znamenitostima, pa zastaje pred Ateljeom 212 i naširoko priča o spomeniku glumcu Zoranu Radmiloviću, postavljenom ispred kazališta. Razgovaramo o studentima koji već dva mjeseca svakodnevno prosvjeduju tražeći odgovornost vlasti za smrtonosni pad nadstrešnice kolodvora u Novom Sadu.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

Usput tumači da se bavi suvremenom francuskom i političkom filozofijom, spominje svoju knjigu o Machiavelliju te prijevode Gillesa Deleuzea, Jacquesa Derride, Michela Foucaulta i Jacquesa Rancièrea na kojima je radio.


                Ugledni srpski filozof: ‘Ljudi vide opoziciju kao nesposobno zlo. Ali bunt se mora politički artikulirati, što mogu samo stranke. Ne mogu nas voditi plenumi’

Profimedia

U razgovoru će istaknuti da je po političkom opredjeljenju tvrdi republikanac, dok se na popisu – slijedeći Rancièreovu ideju o “nemogućim identifikacijama”, a i da bi nervirao Srbe i Hrvate – izjašnjava kao Jugoslaven. Aktivno i javno podržava studentske prosvjede, kao uostalom i svaki prosvjed protiv aktualnog srpskog režima Aleksandra Vučića.

TELEGRAM: Istraživanje nevladine organizacije Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost sugerira da čak 61 posto građana Srbije podržava studentske prosvjede i blokade. List Danas piše da im građani više vjeruju jer prosvjede ne vodi opozicija, već beogradska mladost.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

MILENKOVIĆ: Nisam sklon toliko kritizirati opoziciju koliko je se inače kritizira, bez obzira na to što kritiku jest zaslužila. Meni se čini da oporbene grupacije ovdje – ako ih usporedimo s opozicijskim grupama u Sovjetskom Savezu i nacističkoj Njemačkoj – nisu okusile još samo koncentracijske logore.

Ovo što se događa u Srbiji potpuni je pogrom svake političke, ili bilo kakve druge inicijative koja ne misli i ne govori u skladu sa skupinom na vlasti. Ako ne boravite ovdje barem nekoliko dana, ne možete shvatiti do koje mjere je uznapredovalo gaženje opozicije.

Konstatacija Danasa je točna, jer ljudi opoziciju ne percipiraju samo kao zlo, nego i kao nesposobno zlo. Govorim o onima do kojih ne dopiru profesionalni mediji, odnosno o onima koji su pod udarom Vučićevih propagandnih medija, a to je manje-više čitava zemlja. Studenti se, svemu usprkos, doživljavaju kao čisti, neuprljani i kao “naša djeca”, što i jesu.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

Istovremeno, oni se distanciraju od opozicijskih partija. Vjerujem da tako reagiraju upravo zbog čudovišne propagande. Na prosvjedima protiv Slobodana Miloševića, recimo, 1996. i 1997. studenti se nisu distancirali od opozicije, Zorana Đinđića, Vesne Pešić, Vuka Draškovića.

Ljudi gunđaju da su današnji studenti depolitizirani i da ne znaju gdje žive, da im je stalo do udobnosti i da ih je ubila Vučićeva propaganda. A onda je eksplodiralo. Tko god je tako govorio i mislio – nadam se da je sa zadovoljstvom progutao te riječi.

Reagiraju, mora se i to reći, i nacionalističke strukture koje Vučić nije kooptirao, ali iz drugih razloga, možda bi netko rekao pogrešnih. One mrze Vučića jer je “prodao” Kosovo. Preciznije bi bilo reći da je prodao srpske građane na Kosovu – tu onda nisu potrebni navodni znakovi na glagolu prodati.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

Osobno, potpuno sam uvjeren da se ovaj bunt mora politički artikulirati. To neće artikulirati nitko drugi nego političke stranke. Prije ili kasnije, građanske političke stranke moraju preuzeti odgovornost. Nužno je to napraviti. Ljudi su oduševljeni studentskim plenumima. To je, kao oblik neposredne demokracije, dirljivo i divno. Puno je tu strasti, a kako ne podržavati nekoga tko se s toliko strasti bori za slobodu?

No, da bi se strasti artikulirale, potrebni su određeni kanali, potrebni su posrednici. Današnja višemilijunska društva jednostavno ne mogu prakticirati neposrednu demokraciju, to je nemoguće. Bilo je moguće u staroj Ateni s četrdeset tisuća stanovnika. Političke stranke su ti kanali. Evo, pristajem i na sljedeći način govora: političke stranke su manje zlo (od jednopartijskih poredaka), a suvremeno društvo nezamislivo je bez njih, sviđalo se to nama ili ne.

TELEGRAM: Opozicija sad ostavlja dojam da se ujedinila.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

MILENKOVIĆ: Mi odavde ne dijelimo taj osjećaj. Opozicija je prošle godine napravila katastrofalne greške. Mogla je osvojiti Beograd i još neke gradove, ali se razjedinila i nije osvojila ništa. Zašto? Ne znam. Nemam insajderske informacije, niti me zanimaju.

To je opoziciju toliko udaljilo od građana da nemam osjećaj kako je sad ujedinjenija. Potpuno sam, s druge strane, siguran da oni znaju kako je ujedinjenje šansa. Zašto onda ne naprave očigledno? Nemam pojma. Možda su naprosto netalentirani za politiku. Premda ovo teško možemo nazvati političkim prostorom; kloaka je precizniji izraz.

Ujedinjena opozicija mora politički artikulirati poruku. Vučić neće pasti ako sve ostane na studentima. Netko mora izmaknuti stolicu. Biti opozicionar u Srbiji jeziv je posao. Ali ako su to izabrali i ako smo mi njih izabrali, morat će se nekako sabrati ili smo svi otišli kvragu. Već jesmo, ali nadamo se da se možemo vratiti na površinu.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas


                Ugledni srpski filozof: ‘Ljudi vide opoziciju kao nesposobno zlo. Ali bunt se mora politički artikulirati, što mogu samo stranke. Ne mogu nas voditi plenumi’

F.S./ATAImages/PIXSELL

TELEGRAM: Znači li to da dolazi vrijeme rastakanja starih političkih struktura, ideja i ideologija?

MILENKOVIĆ: Idemo u razgovor unijeti jednu blagu polemičku notu. Moj odgovor je dijelom uvjetovan i generacijskom razlikom: vi biste mogli biti moj student. Dakle, ne, ne mislim da se rastaču, kako ste rekli, “stare političke strukture”. Ideologija, recimo. To što vladajuća grupacija nema nikakvu ideologiju – danas su socijalisti, sutra četnici, prekosutra Majka Tereza, idućeg dana ne znam već što – ne znači da nema ideologija, niti da su ideologije izumrle.

Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas

Nacionalsocijalizam i boljševizam su ubilačke ideologije, naravno, kao i nacionalizam, ali ideologija se može razumjeti i kao pozitivan projekt, kao skup ideja oko kojih se okuplja grupa ljudi; tad je ideologija neophodan sastojak političkog života. Govorim o problemu organizacije ljudske zajednice koji je star nekoliko tisuća godina. Još su se Platon i Aristotel mučili s tim, pokušavali su artikulirati što je najbolji politički poredak.

Riskirajući da budem grub, ljudi nisu uspjeli smisliti ništa pametnije od republike. Zašto? Republika se definira slobodnim javnim prostorom, nadmetanjem različitih političkih projekata, pri čemu poražena strana neću završiti u koncentracijskom logoru ili s metkom u potiljku, nego će kontrolirati pobjednika.

Utoliko, ne čini mi se da se u Beogradu, u Srbiji događa bilo kakav revolucionarni prevrat jer studenti izlaze zapravo s parolama i zahtjevima Francuske revolucije. Oni traže pravdu, institucije, traže slobodnu javnu sferu, jer je Vučićev režim – to se ne može reći nježnije – privatizirao državu.

Srbija nema državu, za razliku od Hrvatske – možda nije baš genijalna, ali hrvatska država, hrvatska republika postoji. Kažem da Srbija nema državu stoga što su republikanske institucije, dakle javni prostor, privatizirane. Institucije ne rade u korist građana nego u korist režima. Ako su institucije podčinjene jednom čovjeku ili grupi ljudi za koje postoji samo privatni interes, onda ne možemo reći da postoji država.

Srbija je privatan posjed, feud, a studenti zahtijevaju slobodnu javnu sferu i rad institucija. Sve to čuli smo već 1789. godine, ali bit će da je Srbija u blagom povijesnom zaostatku.

Nikad, uostalom, u svojoj povijesti Srbija nije bila republika osim u periodu od pada Miloševića 5. listopada 2000. do dolaska Vučića na vlast. Srbija kao kneževina, potom kraljevina, monarhijska diktatura, zatim komunistička diktatura, pa nacionalistička diktatura, onda republika koja traje 12 godina, potom pad republike i sad populistička diktatura Aleksandra Vučića.

Nemamo dovoljno dug period slobodnog života da bi se tzv. Srbi mogli konstituirati kao građani, nego ostaju vrstom podanika koja traži gospodara, tutora, vođu… Pritom ne postoji teži politički zadatak od uspostave republike.

TELEGRAM: Vučić je od Srbije napravio neku vrstu Truman Showa. Zanimljivo je da je izbrisao granicu između sebe i parlamenta. Kako je došlo do toga da građani ne vide da njegova uloga zapravo treba biti samo ceremonijalna?

MILENKOVIĆ: Dva mi se razloga čine ključnima: raspamećujuća propaganda i izostanak ozbiljne republikanske tradicije. Možemo se do mile volje čuditi i užasavati pred okolnošću da ljudi, nerijetko ljudi koji dijele isto tijelo i isti mozak koji su rabili i za Miloševićeve ere, ne prepoznaju iste sheme i iste modele vladavine kao u najgorem periodu u povijesti Srbije.

Izgleda da je priča o ljudskom pamćenju precijenjena. Ima ljudi koji su prosvjedovali devedesetih, a danas su uvjereni vučićevci. Ako slijedimo elementarnu logiku, odgovor nećemo dobiti.

TELEGRAM: Nije li to karakteristično za Balkan? Uvijek je ovdašnji narod tražio nekog vođu, svi političari žele biti Tito, osim naravno beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića.

MILENKOVIĆ: Da! [smijeh] On bi htio bio novi Draža Mihailović. Ali oštra je konkurencija!


                Ugledni srpski filozof: ‘Ljudi vide opoziciju kao nesposobno zlo. Ali bunt se mora politički artikulirati, što mogu samo stranke. Ne mogu nas voditi plenumi’

Profimedia

TELEGRAM: Jesu li građani Srbije nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu usvojili poruku koja je lajtmotiv svih ovih događaja – da korupcija ubija?

MILENKOVIĆ: Mislim da nisu svi shvatili što je korupcija jer ogroman broj ljudi vjeruje da je korupcija kad odete kod liječnika i shvatite znak koji ovaj šalje, pa izvadite 200 eura, ubacite ih u kutiju s bocom viskija i sutra ste na operacijskom stolu. Ili, što ja znam, tutnete šalterskom službeniku neku siću u džep.

No, najveća korupcija dolazi sa samog vrha vlasti, odnosno kad vrh same vlasti korumpira. Kako to radi? Kao što smrtnici vade vlastiti novac i daju ga liječnicima, tako ovi vade naš novac i troše ga kako im se prohtije, a za to ne polažu račun javnosti.

Na primjer, kojekakvi stadioni po Srbiji, ili nešto što se zove EXPO, a nitko živ nema pojma što je to i čemu služi, ali košta k’o svetog Petra kajgana. Pošto je Srbija privatan posjed, mi nemamo pojma gdje i kako se raspodjeljuje novac. Time što ne znamo gdje i kako ide naš novac, smijemo zaključiti da odlazi Vučiću i njegovoj kamarili. Možda su nakon pada nadstrešnice neki ljudi, koji to ranije nisu skužili, uspjeli to shvatiti. Korupcija je metastaza.

TELEGRAM: Vučić vlada populističkim metodama. No, u Europi se događa promjena, populizam je nagrižen i čini se kao da dolazi i do njegova rastakanja. Treba li se bojati da bi ova kriza mogla donijeti nekog novog populista?

MILENKOVIĆ: Huh… nisam uvjeren da se populizam rastače. Što fali Erdoğanu, Orbánu, Vučiću, Meloni, evo nam sad i Trumpa, a o majci i ocu svih populista i tirana Putinu da i ne govorimo? Kad već spominjemo ovo uvaženo društvo, Plenković čini se ima prilično problema.

Ipak, postavljate pravo pitanje. Idemo vidjeti što će se dogoditi kad populist ode, recimo u Poljskoj. Moji prijatelji Poljaci prestravljeni su od mogućnosti da neki novi Kaczyński dođe na vlast. Njihov strah mi je bio nerazumljiv.

Kad sam pokušao tražiti uzroke tog straha, rekli su mi da je u osam godine vladavine populizam tamo toliko mutirao da se, poput bakterije, prilagodio, a ljudi su ga prigrlili. Ludilo u Srbiji, samo da podsjetim, vlada dvanaest godina, a koliko su Orbán i Erdoğan na vlasti? Što ćemo s Putinom? Možete li zamisliti da padne? Ja ne mogu.

TELEGRAM: Za njega je to teško zamisliti. Ipak, u Europi građani imaju pravo iskazati nezadovoljstvo i vršiti pritisak bez da završe iza rešetaka, što nije slučaj s Rusijom.

MILENKOVIĆ: Istina, ali što ćemo s dvije najmoćnije zemlje, Francuskom i Njemačkom? Tamo je veliko nezadovoljstvo vladajućim strukturama. Njih tek čeka poplava. Čini mi se da je pitanje što nakon populista, u ovom slučaju Vučića, ekstremno važno. Moj odgovor je staromodan i, čini mi se, dosadan, ali ne pada mi ništa drugo na pamet osim uspostavljanja republike. Unutar nje se može raditi ona vrsta promjena koja može biti dovoljno svježa, a da ne rastoči samu ljudsku zajednicu koja je izabrala formu republike.

U Hrvatskoj je, recimo, lijeva scena jaka, ali samo po teorijskim pitanjima. Ideje koje čujem u Zagrebu mogle bi donijeti neku novost, ali ja tu novost ne vidim. Ima strastvenog pozivanja na povijest, ali bez dovoljno znanja. Ne sporim da komunističke ideje i dalje imaju izvjesnu privlačnost, ali bez osvrta na prošlost u kojoj su te ideje pobile milijune ljudi – više nego nacizam – sumnjam da se može voditi ozbiljan razgovor.

Ako govorimo o sovjetskom modelu, njega ne možemo preuzeti a da ne čitamo Priče s Kolime i Četvrtu Vologdu Varlama Šalamova, Vladimira Bukovskog, Aleksandra Solženjicina, Karla Štajnera, Danila Kiša…

Svaka ideja kojoj je koncentracijski logor suštinska odlika – a komunizam, socijalizam, kako god hoćete, bio je moguć samo uz Goli otok i gulag, kao što je i nacizam moguć samo pod tim uvjetom – pa, bojim se da to ne drži vodu. Eto, čak je i Slavoj Žižek to shvatio. Očajnički nam treba svježe teorijsko i političko artikuliranje lijevih ideja.

Vraćam vam, u polemičke svrhe, pitanje pa kažem – koji drugi sistem osim republike možemo predložiti? Postoji li ozbiljna alternativa republici i predstavničkoj demokraciji? Ja je ne vidim. Zato se pozivam na Churchilla i njegovu tvrdnju da je demokracija najmanje loš od svih loših sistema.

Demokracija je po definiciji nesavršena. Ona računa na nesavršenost – za razliku od nacizma i komunizma koji obećavaju raj i savršenost – ona je nedovršiva i zato žilava. Demokracija koja bi bila dovršena ne bi bila demokracija nego raj, a rajeva se valja čuvati koliko i paklova. Ili, evo opet Churchilla, demokracija je najgori sistem osim svih ostalih.

TELEGRAM: Koliko studentima ide na ruku to što su generacija koja nije prikovana za tradicionalne medije – za razliku od njihovih roditelja, djedova i baka – preko kojih režim emitira golemu količinu propagande?

MILENKOVIĆ: Vučić ne može ništa protiv interneta i novih medija, ali ima strahovitu mašineriju koja svakodnevno rovari po društvenim mrežama. Samo za primjer: kad je moj sin, koji se bavi fotografijom, na Instagramu objavio jednu koju je snimio na prvom protestu, istog trenutka je dobio 300 negativnih lajkova, plus uvrede.

Ta mašinerija koju je Vučić pokrenuo govori da je svjestan snage novih medija, ali izgleda da tu svejedno ne može previše. Može pokušati, kao kineski brat Xi ili kao brat Kim Jong Un, preuzeti potpunu kontrolu, ali to bi bio zanimljiv pokušaj.


                Ugledni srpski filozof: ‘Ljudi vide opoziciju kao nesposobno zlo. Ali bunt se mora politički artikulirati, što mogu samo stranke. Ne mogu nas voditi plenumi’

AFP

No, jedna od beskonačnih opasnosti interneta je nedostatak konteksta. Imamo mnoge lucidne mlade ljude koji strahovito brzo prozru stvar, ali nisu je u stanju kontekstualizirati. Politiku, “najstariji list na Balkanu” koja nije drugo do propagandno Vučićevo sredstvo kao što je bila i u Miloševićevo doba, nužno je čitati da biste vidjeli kontekst iz kojeg izvire to što izvire – dakle, fekalije.

Ili suprotna pozicija koju, recimo, predstavlja tjednik Vreme: nije dovoljno čitati samo genijalne tekstove Teofila Pančića, nego čitav tjednik da biste prepoznali atmosferu, teme, autore, ambijent, naglaske. Kao što nije dovoljno čitati samo Borisa Dežulovića i Viktora Ivančića, a da ne čitate ostale autore zagrebačkih Novosti. Bez konteksta klizimo po površini.

A opet, hm… što fali površini? Zašto bi dubina morala imati nužno pozitivan predznak? Na površini smo imuni na čudovišta ispod nje, pa je i to neka snaga.

TELEGRAM: Je li s ovim prosvjedima Vučić izgubio Kosovo kao monetu? Kad god bi izbila nekakva situacija, on bi samo bacio Kosovo na stol kao temu.

MILENKOVIĆ: Moneta za potkusurivanje, da. Vučić je “razmijenio” Kosovo za diktaturu u Srbiji. On je one nesretne ljude, Srbe, zloupotrijebio, a bojim se da kosovsko društvo neće imati dovoljno snage tim ljudima osigurati status ravnopravnih građana. No, pošto je istrošio Kosovo, Vučić je sad u igru uveo litij.

Pravila su ista: “Ti nama Europljanima litij. Nije nas briga ni za što, izazovi ekološku katastrofu, pojačaj nasilje. Pljačkaj, brate, svoje građane. Radi u Srbiji što god hoćeš, mi se nećemo miješati. Samo nam isporuči jebenu rudu”.

Mogu se samo nadati da se to ipak neće dogoditi. Pristanu li europski prijatelji na igru s litijem, onako kako su pristali na igru s Kosovom, ulazimo u novu turu mraka i ne vidim što bismo mogli napraviti osim pružati otpor i boriti se za goli život.

TELEGRAM: Srpska napredna stranka u suštini nije politička stranka u punom smislu te riječi. Hoće li ona opstati ako Vučić ode s vlasti?

MILENKOVIĆ: Neće. SNS je Vučić i Vučić je SNS. Bez Vučića nema ni SNS-a. Usto, točna je konstatacija da SNS nije politička stranka. Ako krenemo od najdobrohotnijeg određenja političke stranke kao grupe ljudi koja se okuplja oko ideje, SNS nije politička stranka jer u dvanaest godina nisu uspjeli proizvesti niti jednu ideju. Nisu to uspjeli ni kad su bili u opoziciji.

SNS je nešto poput falange: borbena skupina bezuvjetno odana vođi. Uostalom, pogledajte samo što rade ovi koji su uhapšeni pod sumnjom da su odgovorni za pad nadstrešnice u Novom Sadu: istog su se trenutka bacili jedni na druge – jer, gle čuda, ne mogu optužiti opoziciju – pokušavajući progristi put na slobodu kroz trbuh onog dugog. Taj prizor je malo odvratan, ali priznajem da me zabavlja.

Source link: www.telegram.hr