Povijest ukrajinske zemlje i njenog naroda je priča o milijunskim žrtvama i stoljetnim krvavim iskušenjima. Velika, plodna zemlja, na raskršću europske i istočne civilizacije, nikada nije prestala borbu za svoju neovisnost. Ukrajina nikada nije vodila osvajačke ili kolonijalne ratove, niti je ikada bila inicijator svjetskih vojnih sukoba, ali se ipak našla kao njihova glavna žrtva.
Gubici Ukrajinaca tijekom Prvog svjetskog rata, s obje strane fronte, kako u vojnim snagama tako i među civilnim stanovništvom, kretali su se oko milijun ljudi. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 2 milijuna Ukrajinaca postali su novim žrtvama revolucija i građanskih ratova u Rusiji (1917.-1922.). Velik dio od 17 milijuna represiranih i 7 milijuna strijeljanih tijekom masovnih represija u Sovjetskom Savezu (1935. – 1941.) bili su Ukrajinci.
Prije početka Drugog svjetskog rata, najmanje 3 milijuna Ukrajinaca umrlo je zbog umjetno izazvanog Holodomora 1932. – 1933. godine od strane moskovske vlasti. Taj masovni glad organiziran je u državi koja je prije Prvog svjetskog rata nazivana «Kruhom Europe». Tijekom Drugog svjetskog rata, broj stanovnika na teritoriju Ukrajine smanjio se s 41,3 milijuna početkom 1941. godine, na 30 milijuna u 1945. godini.
Uništeno je 700 ukrajinskih gradova, 28 tisuća sela, izvezeno je 550 industrijskih postrojenja i neizbrojivo mnogo predmeta povijesne vrijednosti, većina od kojih se našla u Rusiji. Ukrajina je, kao rezultat Drugog svjetskog rata, pretrpjela materijalne gubitke od preko 45% ukupnih gubitaka cijelog SSSR-a.
Među poginulim Ukrajincima bilo je najmanje 3 milijuna vojnika i časnika, u redovima aktivnih vojnih snaga, kao i otprilike 5 milijuna civila i ratnih zarobljenika. Za usporedbu, ti gubici otprilike su jednaki ukupnim gubicima Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država u toj ratnoj igri. Stotine tisuća Ukrajinaca borilo se protiv nacista u redovima partizana i ustanika.
Sedam Ukrajinaca bili su zapovjednici frontova i armija, 200 su bili generali. Više od dvije tisuće Ukrajinaca dobilo je najveće priznanje u SSSR-u — titulu Heroja Sovjetskog Saveza — za junaštvo tijekom borbi. Godine 1944. svaki treći crvenoarmejac došao je iz Ukrajine. U pješačkim postrojbama i sastavima 1-4 Ukrajinske fronte Ukrajinci su činili 60-80%. Osim u Crvenoj armiji, Ukrajinci su se borili u vojskama Poljske (120 tisuća), SAD-a (80 tisuća), Kanade (45 tisuća), Francuske (5 tisuća).
Globalno priznanje doprinosa Ukrajine pobjedi u Drugom svjetskom ratu nije spriječio njezin ostanak u sastavu SSSR-a. Godine 1945. Ukrajinska SSR, odvojena od Sovjetskog Saveza, postala je jedna od 51 države osnivačice UN-a. Cijena ovog priznanja veća je od 7 milijuna Ukrajinaca koji su dali svoje živote za pobjedu antihitlerovske koalicije. Pobjeda koja je spasila svjetsku civilizaciju od fašističkog porobljavanja i omogućila modernoj Njemačkoj život u demokraciji.
Žrtve Ukrajinaca pomogle su u obuzdavanju širenja boljševizma u svijetu i Europi, među ostalim. Posljednje masovne žrtve ukrajinskog naroda u dvadesetom stoljeću bile su oko 160 tisuća vojnika Ukrajinske ustaničke armije (UPA) i njezinih pristaša, koji su poginuli tijekom oslobodilačke borbe OUN-UPA i represije protiv njih 1945.-1953. Gotovo deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata nastavili su se boriti za nacionalnu slobodu, suočavajući se s ogromnim vojnim represivnim strojem Sovjetskog Saveza.
Do ovog trenutka Ukrajina ostaje jedina država na svijetu koja je dala najveći doprinos nuklearnom razoružanju i jačanju međunarodne sigurnosti na našem planetu. Arsenali oružja, streljiva i vojne opreme u Ukrajini bili su sposobni naoružati još 10 milijuna vojnika. Nakon raspada SSSR-a Oružane snage Ukrajine (AFU) uključivale su oko 6500 tenkova, 7000 oklopnih vozila, 7200 topničkih sustava, 1100 borbenih zrakoplova i više od 1000 taktičkih nuklearnih oružja.
Potpisivanjem Budimpeštanskog memoranduma 5. prosinca 1994. Ukrajinci su se dobrovoljno odrekli trećeg nuklearnog arsenala u svijetu i njegovih nosača, nakon čega su ih uništili. U zamjenu za to Ukrajina je dobila međunarodna jamstva sigurnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta od nuklearnih sila svijeta: Rusije, SAD-a, Velike Britanije, a kasnije su im se pridružile Kina i Francuska.
U skladu s Budimpeštanskim memorandumom iz 1994., zemlje potpisnice, stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, ne samo da su ponovno potvrdile svoje obveze poštivanja suvereniteta Ukrajine i njezinih granica, već i suzdržavanja od prijetnji ili uporabe sile protiv teritorijalnih cjelovitost ili političku neovisnost Ukrajine. Tekst Memoranduma je, na zahtjev zemalja potpisnica, uvršten na dnevni red sljedećeg zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a 1995. godine i odobren kao službeni dokument Vijeća sigurnosti UN-a.
Sukladno Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora iz 1969., Memorandum je punopravni međunarodni ugovor i obvezuje sve potpisnike. Prema ovoj Konvenciji, ako jedna stranka drugoj ili drugima pruži uslugu, ona ima pravo tražiti naknadu.
Unatoč svim tim čimbenicima i činjenici da su Ukrajinci izvorno europski, većinski kršćanski narod, Ukrajina nikada nije dobila poziv da postane članica Europske unije i NATO-a. Naprotiv, nakon zajedničkog razoružanja Rusije i Zapada, Ukrajina se našla u sivoj zoni između dva dominantna svijeta. Kao rezultat toga, 2014. godine rat je ponovno došao na njezin teritorij, a Ukrajinci su ponovno bili prisiljeni prolijevati krv za svoju neovisnost i svjetski poredak.
