Ne dobivamo više od Luksemburga ili Danske jer je naša Vlada vještija, nego smo naprosto manje razvijeni
FOTO: PIXSELL
U Hrvatskoj se 70 posto javnih investicija financira europskim novcem kojeg će biti dovoljno i u narednim godinama – moguće i previše, s obzirom na kapacitete javne uprave i poduzeća da iskoriste raspoloživa sredstva.
Mogao bi to biti još jedan podatak kojim će se premijer i njegovi suradnici rado hvaliti: Hrvatska je ponovno među članicama Europske unije kojima je do kraja desetljeća na raspolaganju najviše europskog novca, 298 eura po stanovniku godišnje. Ta nas brojka svrstava među najveće dobitnike europske kohezijske politike.
Radi se, dakako, o golemim iznosima – premijer i njegovi suradnici i sad se rado hvale europskim milijardama – a kad se stave u kontekst veličine države, sa 298 eura po stanovniku u društvu smo sa zemljama srednje i istočne Europe, poput Češke, Poljske ili Mađarske. Pokazala je to opsežna analiza Europske komisije o kohezijskoj politici do 2027. godine, objavljena ovoga tjedna.
I dobra i loša vijest
To je, međutim, u isto vrijeme i dobra i loša vijest. Vijest s kojom se premijer i suradnici mogu pohvaliti. Ali za to ipak i nema previše razloga.
Kohezijska politika je glavna investicijska poluga EU-a za smanjenje razlika u razvijenosti. Zato zemlje poput Luksemburga, Danske, Njemačke, Austrije, Nizozemske ili Belgije ne dobivaju onoliko koliko Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i tako dalje. Ne dobivamo više zato što je naša Vlada vještija u pregovorima ili bolja s Bruxellesom. Dobivamo više jer smo manje razvijeni.
Istok zemlje kaska
Pritom, analiza Europske komisije ukazuje i na problem vrlo nejednake razvijenosti unutar Hrvatske. Premijer Andrej Plenković nedavno je ustvrdio da je Hrvatska premašila 70 posto prosječnog europskog BDP-a. “Bili smo na 61 posto BDP-a EU, a sad smo premašili 70 posto. Cilj je da dođemo na razinu prosjeka Europske unije”, kazao je u intervjuu Večernjem listu.
Prema podacima Eurostata, lani smo bili na 73 posto prosječnog EU BDP-a po stanovniku, mjereno kupovnom moći. Lošije od nas su tri članice, Grčka, Slovačka i Bugarska, pokazuju procjene europskog statističkog ureda za 2022. godinu. Iz godine u godinu hrvatski skor se poboljšava.
No, Komisijina analiza potvrđuje da su i dalje izražene “regionalne razlike”, unutar Hrvatske, a kreću se u velikom rasponu od Grada Zagreba koji je na 121 posto EU prosjeka do četiri županije na istoku zemlje koje su, prema dokumentu, na trećini europskog prosjeka.
Novca ima – i previše
Radi se o podacima za 2021., pa je moguće da će za prošlu godinu biti nešto bolji – kao što je bolji i nacionalni prosjek – ali je ipak riječ o poražavajućoj statistici. Pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da upravo ova Vlada godinama gura tzv. Projekt Slavonija kako bi baš taj dio Hrvatske brže i lakše uhvatio korak s razvijenijim područjima zemlje, ali i usporedivim europskim regijama. Učinak je, očito, mizeran.
Zato je 298 eura po stanovniku i dobra vijest: u Hrvatskoj se 70 posto javnih investicija financira europskim novcem kojeg će biti dovoljno i u narednim godinama – moguće i previše, s obzirom na kapacitete javne uprave i poduzeća da iskoriste raspoloživa sredstva.
Prema analizi Komisijinih službi, zahvaljujući EU novcu trebali bismo dobiti 84 kilometra moderniziranih pruga što bi trebalo povećati broj putnika u vlakovima za više od 200 tisuća. U zelenu tranziciju i prelazak na niskougljično gospodarstvo Vlada planira uložiti 2,3 milijarde eura s ciljem da se poveća energetska učinkovitost, smanji potrošnja energije za 17 posto, da do kraja desetljeća 60 posto električne energije bude iz obnovljivih izvora i tome slično.
Neostvarene ambicije
Nadalje, iz EU sredstava planiraju se investicije u digitalizaciju poslovanja i povećanje dostupnosti i kvalitete e-usluga u gospodarstvu. Potpore bi trebalo dobiti više od 13.500 malih i srednjih poduzeća, pri čemu se očekuje otvaranje više od tri tisuće radnih mjesta.
Ulagat će se u modernizaciju obrazovanja, edukaciju i osposobljavanje odraslih, poboljšanje socijalnih usluga, pametne i održive otoke na kojima bi 110 tisuća ljudi trebalo imati koristi od nove ili poboljšane socijalne i zelene infrastrukture. I tako dalje.
Što će od svega toga doista biti, tek ćemo vidjeti. Dugačkih lista ambicioznih investicija nije nedostajalo ni dosad, pa smo ipak na kraju završiti sa zgradama koje ne služe ničemu, nasipima koji još nisu izgrađeni i prugama koje nikako da budu modernizirane.
Source link: www.telegram.hr
