Projekt Otvoreni Balkan zamišljen je kao zamjenska stvar umjesto ulaska u Europsku uniju, ma koliko eurobirokrati tvrdili drukčije

Nakon pada vlade pred Crnom Gorom je suštinska dilema: Europa ili nova balkanska unija sa Srbijom

U novonastalim međunarodnim okolnostima potrebna je politička, a ne birokratska odluka unutar Europske unije o tome da bi zemlje onoga što se uvriježilo zvati Zapadnim Balkanom — dakle, preostale nekadašnje jugoslavenske republike koje još uvijek nisu ušle u EU, plus Albanija — trebalo inkorporirati u Uniju. A ta jasna politička odluka još nije donesena, unatoč tome što je mnogima jasno da je potrebna

Sinoćnjim glasanjem u crnogorskom parlamentu, kojeg je inicirala i do kraja dovela Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, vlada premijera Dritana Abazovića je oborena. Prosrpske stranke napustile dvoranu prije glasanja, dojučerašnji premijer izjavio kako je ovo izbor ‘ili ja ili Milo Đukanović’, i Crna Gora vratila se na početak.

Jedan početak je onaj unutrašnjopolitički, s obzirom da je direktan povod za rušenje vlade bilo potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom, između Abazovića i Porfirija, dok se drugi odnosi na vanjsku politiku. Odnosno, na izbor toga gdje Crna Gora sebe vidi u budućnosti: unutar Europske unije ili u projektu Otvorenog Balkana, kojeg je upravo Abazović gurao, bez obzira na nominalnu podršku članstvu u Europskoj uniji.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Projekt Otvoreni Balkan zamišljen je kao zamjenska stvar umjesto ulaska u Europsku uniju, ma koliko eurobirokrati tvrdili drukčije. U toj projiciranoj uniji Srbije, Albanije, Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije i Bosne i Hercegovine, a kojoj se opiru brojne političke snage, posebno u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, neizbježno je da bi ključnu riječ vodili Srbija i Albanija.

Nedostatak političke volje da se proces proširenja EU nastavi

Dritan Abazović i njegova politička stranka su u čitavoj priči funkcionirali kao onaj faktor koji je nedostajao i trajno će nedostajati prosrpskom bloku za promjenu strateškog smjera zemlje, no u međuvremenu se i zamjerio dobrom dijelu tih stranaka, a svakako najjačoj među njima, Demokratskom frontu. Sad ostaje pitanje kako riješiti taj rebus u budućnosti.

Novi parlamentarni izbori koji će pokazati kakvo je, nakon svega, raspoloženje birača, svakako su najbolji način za to. No, to nas dovodi i do trećeg bitnog problema koji je Crnu Goru zakočio na putu prema Europskoj uniji.

To je ponajprije kontinuirani nedostatak političke volje unutar EU da se proces proširenja stvarno nastavi, a potom i opsesivno uvjerenje europske birokracije da zemlja kojom upravlja Milo Đukanović, sa svim svojim teretima i sumnjama, jednostavno ne pripada u Europsku uniju.

Još ne postoji čovjek koji bi zamijenio Đukanovića

S tim uvjerenjem i uvjetovanjem, koje jeste s jedne strane razumljivo, postoje dva problema. Prvi je što još uvijek ne postoji čovjek Đukanovićeve snage i jasne prozapadne politike koji bi ga mogao zamijeniti i dobiti izbore.

Drugi je, pak, u novonastalim međunarodnim okolnostima koje zahtijevaju političku, a ne birokratsku odluku unutar Europske unije o tome da bi zemlje onoga što se uvriježilo zvati Zapadnim Balkanom – dakle, preostale nekadašnje jugoslavenske republike koje još uvijek nisu ušle u EU, plus Albanija – trebalo inkorporirati u Uniju.

A ta jasna politička odluka još nije donesena, unatoč tome što je mnogima jasno da je potrebna.

Paradoksalna pozicija za Crnu Goru

Sve to skupa dovelo je Crnu Goru u paradoksalnu poziciju. Zemlja koja je najdalje odmaknula u pregovorima i koju je, s obzirom na broj stanovnika, EU jednostavno i bez ikakvog ozbiljnog otpora mogla primiti u članstvo, te taj argument koristiti u privlačenju ostalih zemalja k sebi i vrijednostima koje se proklamirano traže, stoji blokirana nigdje.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Što otvara put stalnom vraćanju retrogradnih politika u fokus. Pa je tako, na primjer, jedna od ključnih preokupacija helikopterom ustoličenog mitropolita Joanikija ta da se na Lovćen vrati tzv. Njegoševa kapela, podignuta od strane Karađorđevića, sve uz vječno negodovanje protiv Meštrovićevog Njegoševog mauzoleja na Lovćenu i općenito protiv modernističkog nasljeđa socijalizma.

Source link: www.telegram.hr