Sredinom lipnja Zoranu Đogašu je podršku za boravka u Splitu dao i šef HDZ-a i Vlade Andrej PlenkovićJosko Ponos/Cropix
Osmijeh negdje između Dalibora Bruna i Matka Jelavića iz neke mlađe faze. Ugodne boje glasa, ali s retorikom priučenog političara.
Primjerice, umjesto da stalno tvrdiš da si bolji komunikator (jasno je da se tu mislilo na kontroverznog Bojana Ivoševića) to trebaš prije svega pokazati; vještine tog tipa se demonstriraju, a ne prepričavaju. Otprilike, to je kao da tvrdiš da odlično plešeš, umjesto da se digneš i pokažeš što znaš na plesnom podiju.
No, ključ je, naravno, ipak u nečem drugom. Razlozi zbog kojih se prof. dr. sc. Zoran Đogaš nije prometnuo u pobjednika prvog kruga splitskih prijevremenih izbora i zbog čega će mu u drugom za pobjedu trebati pravo čudo, čak i uz očekivanu «opću mobilizaciju» svih splitskih HDZ-ovaca, kakvu je u ponedjeljak implicitno najavio Ante Sanader, zapravo nisu u njemu, njegovim vrlinama i manama. A ponajmanje su u tome što je sve govorio u kampanji koja neće ući u udžbenike kao jedan od najuspješnijih primjera.
Njegov slogan «Meni je Split prvi. I jedini» pokazao se poprilično promašenim u konkurenciji kandidatkinja i kandidata koji su se također, eto, natjecali za mjesto – gradonačelnika Splita.
Đogaš je u nedjelju dobio glasove 11.887 birača, ili 25,67 posto onih koji su se odazvali izborima (glasovanju je pristupilo 31,57 posto ukupnog broja upisanih u popis birača).
Istodobno, unatoč aferama koje su pratile kampanju, njega i njegove najbliže suradnike, Ivica Puljak je zamalo trijumfirao već u prvom krugu, sa 22.561 glasom, ili 48,73 posto. O motivaciji onih koji su ipak izišli na birališta govori i to da je nevažećih bilo samo 1.5 posto, što će reći da su oni koji su došli glasati bili itekako motivirani i znali su što žele.
Na prošlim, lanjskim lokalnim izborima, Puljak je dobio 17.500, tj. 26.82 posto u prvom krugu, dok je tadašnji HDZ-ov kandidat Vice Mihanović imao 23,23 posto, odnosno, 15.159 glasova. Uz danas nezamislivu izlaznost od 43,95 posto. U drugom krugu prošlih izbora Puljak je osvojio 35.565 glasova, Mihanović 27.106 glasova. Uz izlaznost od 43,5 posto.
No, pustimo sad navučene teorije o utjecaju slabije izlaznosti na konačne omjere, kao i priče o tome koliko je biračima politika ogadila, koliko im je očito odbojna i sve manje zanimljiva.
Ovo je više priča o HDZ-u.
A on očito ima velikih problema u pronalaženju i profiliranju kandidata za čelne gradske funkcije u naša dva najveća grada. I to je nešto što bi i sam vrh stranke, kao i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića trebalo itekako zabrinuti.
Svjesni kadrovske oseke, u Splitu su pokušali s nestranačkim Đogašom, računajući na to da će ugledni splitski liječnik, znanstvenik blage naravi i profesorskih manira doprijeti i do šireg kruga birača, odnosno, neutralizirati percepciju Puljkova imidža u javnosti – ali očito su se potpuno preračunali, tj. čini se da su takvim odabirom izgubili i podršku dijela vlastitih birača koji su radije ostali kod kuće, ili možda točnije, na plažama.
Sjetimo se, na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu, HDZ je predstavljao Davor Filipović. On je u prvom krugu zarvršio na tek četvrtom(!) mjestu.
Ispred njega su, podsjetimo, bili kasniji pobjednik Tomislav Tomašević sa 45,15 posto (147.631 glas), zatim sudionik drugog kruga Miroslav Škoro sa 12,16 posto (39.789 glasova), pa Jelena Pavičić Vukičević iz Bandićeve Stranke rada i solidarnosti sa 11,10 posto (36.309 glasova). Filipović je na koncu dobio 9.83 posto glasova (tj. 32.151 ukupno).
Unatoč izbornom porazu i aferi s doktoratom, Mihanović je ostao na čelu splitskog HDZ-a. Filipović je u međuvremenu postao ministar gospodarstva. Dakle, HDZ-ov vrh u njihovom neuvjerljivom nastupu na lokalnim izborima — zbog kojih se i laici pitaju kako to da vladajući nisu u stanju iznjedriti pobjedničku, ničim kompromitiranu figuru u dva naša najveća grada! — nisu vidjeli ništa sporno, zbog čega bi ih stavili malo u stranu i prepustili njihova mjesta nekim novim, možda i sposobnijim licima.
Filipović je, eto, čak i nagrađen za očiti neuspjeh, moglo bi se kazati. Ili su unutar HDZ-a važniji neki drugi parametri, i to oni koji se manifestiraju daleko od očiju javnosti?
Je li možda važnije koliko je tko lojalan nadređenima i kako se uspinjao u unutarstranačkoj hijerarhiji? Ili su i Mihanović i Filipović u međuvremenu pokazali da su sposobniji političari nego što se to dade iščitati iz izbornih postotaka, samo što mi to, eto, ne znamo prepoznati?
Kakve kadrove HDZ ustvari treba i odgaja? Stranačke «vojnike» i one koji će se tek birokratski uklopiti u ladice stranačke piramide, od mladeži pa nadalje, ili političare koji će uz kompetencije i čist dossier po mogućnosti imati i osobni pečat, ne daj bože strast i karizmu koja neće smetati pretpostavljene?
I kako je uopće moguće da u jednom Zagrebu, a onda i u Splitu, jednostavno nemaju kandidata koji bi bio prihvatljiv i članovima stranke, a usput bi se «dobacio» i do neodlučnih glasača centra i desnice u kroničnoj potrazi za liderom?
To su pitanja u ovom trenutku za HDZ-ovu sudbinu daleko važnija čak i od samih postotaka nakon prvog kruga izbora u Splitu.
Osim ako se i vladajući ne žele zavaravati «objektivnim okolnostima», od razloga koji su utjecali na slabu izlaznost do objašnjenja koja ne mijenjaju činjenice i ne poboljšavaju im perspektivu.
Drugim riječima, osim ako ne žele živjeti u paralelnoj (političkoj) stvarnosti, tješiti se usput odličnim rejtingom na nacionalnoj razini.
Andrej Plenković je HDZ, koji je pod vodstvom Tomislava Karamarka klizio udesno, vratio prema pozicijama «pučana», odnosno njemačkih uzora. Neki će kazati, uljudio je i europeizirao stranku, ali rezultati kandidata poput dr. Đogaša otvaraju pitanje koliko je stranačka baza uistinu spremna na to.
HDZ je i na prošlim izborima izgubio neke svoje tradicionalne utvrde. Istina, ni Split ni Zagreb to nisu ni bili, iako je HDZ, nema tome dugo, imao svog gradonačelnika u gradu pod Marjanom. Ali su zato političke avanture Mihanovića, Filipovića i sada Đogaša povod za ozbiljno preispitivanje na temu – kako «proizvesti» političara kojemu će i birači stvarno povjerovati.
Jer, znaju to dobro i HDZ-ovci koji će morati odraditi kampanju za drugi krug, bivši dekan Medicinskog fakulteta s blagim osmijehom, negdje između Dalibora Bruna i Matka Jelavića, teško da je baš taj.
I SDP pati od istog 'sindroma'
Isti problem u potrazi za uvjerljivim gradonačelničkim kandidatom ima i druga po veličini stranka u Hrvatskoj. SDP-ov Joško Klisović u Zagrebu je bio tek peti u prvom krugu 7,82 posto (25.601 glas), dok su u Splitu i lani i sada doživjeli pravi debakl. Na izborima 2021. SDP-ov nesuđeni poteštat, inače nestranački kandidat, Ante Franić, dogurao je do četvrtog mjesta (treći je bio Željko Kerum) sa 7,44 posto (iliti 4856) osvojenih glasova. Kao što je poznato, Davor Matijević je na izborima u nedjelju dobio 1779 iliti 3,84 posto glasova birača, a SDP je lošije prošao i u borbi za mandate u Gradskom vijeću, što njihov neuspjeh čini još alarmantnijim od HDZ-ovog. Višegodišnja negativna selekcija učinila je svoje!
Velike stranke očito imaju i velike probleme jer veliki broj članova i zainteresiranih za probitak na račun stranačke iskaznice ne znači i proporcionalno veliki broj sposobnih, sugestivnih političara. Jer, čini se da više nije pitanje – kako zahvatiti u «tuđi bazen glasova», nego kako dobiti i glasove birača čija se odanost do jučer uzimala zdravo za gotovo!
Upravo zato, čini se da se ekipa iz Možemo! ima debelog razloga zapitati «gdje smo to pogriješili?», ako već ne i za kolektivni harakiri, jer je očito da je dobar dio lijevo orijentiranih Splićana, koji su digli ruke od devastiranog SDP-a, umjesto k njima, pretrčao – Puljku i njegovom Centru.
Source link: slobodnadalmacija.hr
