Damjan Tadic/Cropix
Dakle, ni odlazak u Jasenovac nije dovoljno ozbiljan povod da bi se suzdržao od nastavka verbalnog ratovanja i vrijeđanja političkih protivnika.
Naravno, govorimo o Zoranu Milanoviću, čovjeku koji se očito do te mjere opustio i zapustio da je zaboravio što sve dužnost predsjednika Republike predstavlja – unatoč za njegove apetite očito premalim ovlastima – pa se uličarskim rječnikom služi i na mjestu koje bi trebalo biti sinonim najdubljeg pijeteta i gdje se, najjednostavnije rečeno, ne priliči lupetati koještarije.
Na mjestu stradanja žrtava rasnih zakona i ustaškog terora, na 77. obljetnicu proboja posljednjih zatvorenika logora, Milanović je nastavio s agresivnim napadima koji su, mislili smo pa ispali naivni, eskalirali prethodnih dana.
Pa smo tako opet čuli da su ovi, «u drugoj koloni» – jer naravno da nije bilo za očekivati da se sve razlike nadiđu, makar na jedan dan i makar na simbolički prevažnim mjestima poput Jasenovca — «korumpirani poluudbaši», «kupljeni», da je premijer «jedan lažov», odnosno «udbašenko» ili “udbaš druge generacije i nije jedini”, «sin rezervnog majora KOS-a»… Da ne idemo sad i u sve druge teme koje je smatrao potrebnim otvoriti baš u Jasenovcu.
Nakon podulje stanke, izrijekom se dotaknuo i Milorada Pupovca: «Pupovac mi se isto gadi… Srbi ne glasaju za njega, nego za mene, a on se lažno predstavlja kao predstavnik Srba»… Zanimljivo da je slične rečenice izgovorio i prošle godine na istom mjestu, što bi nekoga moglo, eto, navesti i na zaključak da ga baš za boravka u Jasenovcu predstavnik srpske manjine posebno živcira.
Podsjetimo da je predsjednik Republike nekidan kazao i kako «Hrvatsku vodi banda». Nisu mu iz HDZ-a ostali dužni na to, aludirali su u svojim reakcijama i na njegovo psihofizičko stanje («Čovjek je patološki lažljivac!»; «Uvjereni smo da on ima nekih ozbiljnih problema»…), nazivali ga «kremljenkom», ali ovo više i nije priča o tome tko je tu u pravu; to pada u drugi plan pred razmjerima skandala u koji, svakim izlaskom pred kamere, korača predsjednik Milanović.
Ovo više nije priča na temu tko se kome više sviđa. Navijačkoj percepciji u ovom slučaju ionako ne bi trebalo biti mjesta. Jer je to dokazani put u licemjerje i dvostruke kriterije.
Zahvaljujući posljednjim izjavama, ovdje je zapravo jedina bitna tema kontaminiranje javnog diskursa i ozbiljno narušavanje kakvih takvih kriterija demokratskog javnog dijaloga. Uostalom, predsjednik Republike je, u pučističkoj maniri, legalno izabranu vlast nazvao bombom, dok je Pupovcu — još jednom! — osporio legitimitet predstavnika srpske manjine. A to, naglašavamo, više nije samo stvar (ne)simpatija prema nekome, nego odnosa prema demokratskom poretku utemeljenom (i) na izborima, odnosno, vrijednostima demokratskog sustava kao takvog.
Što je iduće nakon svega što smo čuli svih ovih dana? Borba u kavezu? Ulični fajt? Poziv na oružani dvoboj?
Milanović protiv Banožića ili Plenkovića jedan na jedan dok onaj drugi ne lipsa? Mnogi će, nemojte sumnjati u to, nakon svega ovoga reći – ako predsjednik Republike smije vrijeđati, huškati, etiketirati, ponižavati, što ne bismo mogli i mi… I takvim posljedicama moći ćemo mjeriti razmjere štete koju svojim diskursom pravi predsjednik.
To što je Milanović neformalni, ali stvarni šef oporbe na plaći predsjednika Republike još je i shvatljivo. Nije to prva takva situacija u povijesti demokracije. Pa ni u Hrvatskoj. Sjetimo se samo kohabitacijske realnosti Mesić-Sanader, kad je također bilo verbalnih prepucavanja i natezanja oko ustavnih ovlasti, odnosno, nadležnosti Banskih dvora i Pantovčaka, pogotovo kad je u pitanju bila vanjska politika.
Ali, ovakav kaos, bez gotovo ikakvih kriterija, dosad ipak nismo imali!
Daleko je ovo što slušamo od, primjerice, definicije političkog komuniciranja kao «svrhovitog komuniciranja o politici» (Brian McNair: «Uvod u političku komunikaciju», kod nas u izdanju Fakulteta političkih znanosti, Zagreb, 2003.). Daleko od bilo kakve razmjene argumenata, da ne govorimo o polemiziranju na razini kakvu bi čovjek očekivao od ljudi takvog stupnja obrazovanja.
I zato je zanimljivo na ovom mjestu podsjetiti kako je o Milanovićevoj retorici pisao politolog prof. dr. Dražen Lalić: «Posljedice su Milanovićevih istupa, naime, teške. Učestalo bizarno komuniciranje stvara zbunjenost i nervozu u ionako duboko frustriranoj hrvatskoj javnosti. U nekim elementima njegove retorike dolazi do narušavanja, pa i pucanja smislene povezanosti između privatnoga i javnoga: šifre međusobnih razumijevanja često ne postižu valjanu rezonanciju što izaziva smetenost i prijepore. Zbog toga se dodatno gubi povjerenje javnosti u vlast općenito»…
Dr. Lalić je također primijetio i kako u Milanovićevoj retorici «slabi korektan, a jača netolerantan odnos prema suparnicima». I sve to – još prije devet godina! Dakle, u vrijeme kad je Milanović bio predsjednik Vlade! (u članku «Retorika premijera Milanovića: od demokratskoga do ekskluzivnog govora», Političke analize, ožujak 2013.).
Kao što vidimo, opća se slika otad dodatno pogoršala. Milanović danas ima manje ovlasti, ali je zato proširio dijapazon svojih verbalnih napada i koristi «teže oružje».
«Njegovi nastupi su mi zastrašujući jer se ne libi cipelarenja. U njemu nema ni minimum građanske suosjećajnosti. Kad bi njegove rečenice izgovarao bilo tko drugi na ulici, zaključili bismo da govori gluposti. Kako ih izgovara premijer, ne pada nam na pamet da govori gluposti». Ovako je o Milanoviću govorila Aleksandra Kolarić, marketinška stručnjakinja i glasnogovornica Vlade za mandata Ivice Račana, inače bivša članica SDP-a. Ali i ta je izjava iz arhive – s kraja 2012. godine!
I zato je krajnje vrijeme da se ovaj verbalni radikalizam obuzda. Evo, danas su S Milanovićem u Jasenovcu bili i predstojnik njegova Ureda Orsat Miljenić, savjetnica za ljudska prava i civilno društvo Melita Mulić te posebni savjetnik za veterane Domovinskog rata Marijan Mareković… Možda je trenutak da i svi oni, uključujući i druge predsjednikove savjetnike, zaista opravdaju svoje honorare.
Možda Milanović sve radi ciljano, s mišlju na drugi uzastopni predsjednički mandat. Dakle, sa željom da privuče glasove što šireg kruga birača, ne samo onih na ljevici, gdje se nalazi «izvorni bazen» njegovih simpatizera. Ali, to ne može biti opravdanje za ovakvo «prekomjerno granatiranje» svih koji mu se nađu na tom putu.
Uostalom, u inauguracijskom je govoru, prije nešto više od dvije godine najavio da «ne kani biti korektivni faktor, nego konstruktivni».
A također je i zamolio «zrno razumijevanja za svoje buduće greške», rekavši kako «te greške nikada neće biti namjerne, s namjerom da nekoga povrijede ili ponize».
«Uložit ću sve što imam i sve što znam da iz tog zrna povjerenja i razumijevanja izraste mandat od koristi modernoj Hrvatskoj i svim njezinim građanima», kazao je toga 18. veljače 2020. godine.
I očito zaboravio na sve to u međuvremenu.
Source link: slobodnadalmacija.hr
