Čuvari našeg mirnog snaTom Dubravec/Cropix
Nakon što je sramotnu ranjivost čak tri NATO-ova neba na brzinu ogoljela pretpotopna sovjetska letjelica što se, nasreću bez ljudskih žrtava, na koncu parkirala ispod prozora zagrebačkog studentskog doma, hodogram događaja koji su kod nas potom uslijedili dostojan je isključivo perspektive Hašekova dobroga vojaka Švejka, a nipošto odgovorne, suvisle i moderne europske države.
Službeno prtljanje oko karaktera i oko pošiljatelja letjelice, najprije grupno poziranje polovice vlade oko njezina kratera, a potom uzbunjivanje javnosti tvrdnjama o aviobombi od 120 kilograma u njezinoj utrobi (koja je navodno eksplodirala pod zemljom pa je zato napravila rupu malo veću od agilnije kokoši), bile bi možda dobre scenarističke osnove za kakav apsurdistički film ili crnu komediju, no nipošto i za miran građanski život u širemu dvorištu velikoga europskog rata.
Jučerašnji zajednički preleti francuskih i hrvatskih borbenih zrakoplova iznad Zagreba, i to baš u terminu premijerove tiskovne konferencije, zaokružili su jeftilen dojam čitave ove sumrak-sage, jer doista spadaju u posve nepotrebnu naknadnu manifestaciju tobožnje hrvatske borbene spremnosti i zapadnjačkoga pseudo-jedinstva. A možda su i zgodno poslužili kao paradna proteza da se prašinom ratnih zbivanja još malo zakrile otvorene istrage i više nego otvorena nesposobnost niza Plenkovićevih ministara.
No, što kaže ona reklama: To nije sve! O istome trošku dobili smo i dodatnu porciju političkoga stand up-a s Pantovčaka. Predsjednik Zoran Milanović, u maniri maršala Kutuzova, urbi et orbi je jučer najstrože zabranio prelete svih borbenih zrakoplova, i domaćih i stranih, iznad svih hrvatskih gradova, i to nakon što su oni francusko-hrvatski nad Zagrebom već bili obavljeni. Predsjednik je naložio i načelniku Glavnoga stožera da se hitno istraži i utvrdi odgovornost za ovo nepotrebno uznemiravanje građana.
Hrvatski čovjek se, nakon ovako snažnih pouka i poruka sa zagrebačkoga neba i zemlje — s jednim okom na Ukrajini, a s drugim na tradicionalnim zagrebačkim brežuljcima političke moći — nikako ne može zabrinuto ne zapitati: kad ovako dobro surađuju u miru, kako li bi tek kvalitetno i organizirano naši mudri vrhovnici funkcionirali u ratu? Jedan bi jamačno sa svojim borbenim ministrom naređivao 'juriš', a drugi bi tražio povlačenje. Jedan bi obrani prve crte svakako pretpostavio odsudnu obranu svoga planinskoga ega, a drugi bi, vjerojatno, znatno odlučnije od naroda branio intaktnost i političku odgovornost svojih nesposobnih i korumpiranih suradnika.
Ratno ili vojno iskustvo doista nije nužno da bi vjerodostojno i u javnom interesu vodili i prezentirali državu, ali osjećaj minimalne dužnosničke poniznosti i svijesti da su tu zbog drugih, a ne zbog sebe, jamačno jest. Svjedočimo povijesnome paradoksu, verbalnome militarizmu dva osvjedočena diplomata-mirotvorca. Nije se iz ničega hrvatskim društvenim mrežama već munjevito proširila doskočica: mijenjamo dva tragičara za jednoga komičara.
Bože, čuvaj Hrvatsku! Samo da rata ne bude!
Source link: slobodnadalmacija.hr
