'Za razliku od kritičara, nisam nikada nikome docirao iz 'zone komfora' nego sam djelovao i djelujem u Ukrajini, BiH, Kosovu, izbjegličkim centrima u Nigeru, na tursko-sirijskoj granici…'Bruno Konjevic/Cropix
Zajedno s kolegama iz delegacije Europskog parlamenta, Tonino Picula nedavno se vratio iz Kijeva i Mariupolja, ukrajinske luke u čijoj je blizini ruska strana izazvala čak 1735 prekida primirja od kraja srpnja 2020. godine.
Ondje je iz prve ruke osjetio «miris» ratnih tenzija, što je samo jedna od tema kojih smo se dotaknuli u razgovoru s hrvatskim europarlamentarcem koji je nedavno ponovno izabran na dužnost koordinatora za vanjsku politiku grupacije Socijalista i demokrata (S&D) u EP-u.
Kakve impresije nosite iz Ukrajine, iz kontakta s «običnim» ljudima – boje li se ljudi rata ili su možda već i umorni od višegodišnjih ratnih tenzija?
– Možda će zvučati paradoksalno, ali dok se u Ukrajini i oko nje razvija prava drama, građani pa i državno vodstvo nisu skloni dramatiziranju. Građani su sigurno zabrinuti, ali ne daju dojam da su u nekoj panici. Ocjena mojih ukrajinskih sugovornika je kako nema potrebe demonstracijom vojne opreme po ulicama izazivati osjećaj izvanrednog stanja, destabilizirati bankovni sustav i slabiti ekonomiju.
Stres-test za EU
Kako ocjenjujete generalnu politiku EU-a u odnosu na rusko-ukrajinsku krizu? Može li se uopće govoriti o jedinstvenoj politici u tom smislu? Neke države, očito vođene primarno svojim ekonomskim interesima, kao da su odlučile «povući ručnu», poput recimo Njemačke? Je li to nešto što zapravo ohrabruje Rusiju u njezinim, očito neutaženim, aspiracijama na ukrajinski teritorij?
– Ruski pritisak na Ukrajinu samo je najnoviji stres-test za iskazane geopolitičke ambicije Europske komisije, ali i drugih institucija EU-a. Čini se kako, ipak, geopolitičke okolnosti u znatno većoj mjeri utječu na EU nego on na njih. Opet se pokazuje koliko je zajednička vanjska, sigurnosna i obrambena politika u zaostatku u odnosu na recimo monetarnu uniju ili integriranost jedinstvenog tržišta. I nije ovdje riječ samo o njemačkom oklijevanju u odobrenju isporuka vojne opreme Ukrajini. Tu je i Mađarska sa svojim uhodanim otporom kada treba pokazati otpor raznim autokratima. S druge strane, sve više na uvjerljivosti dobiva teza kako je Ukrajina posljednji dio slagalice u Putinovoj ambiciji da obnovi Rusiju u opsegu bivšeg SSSR-a. Bjelorusija je gotovo u potpunosti podređena Moskvi, kao i Kazahstan tijekom ruskih intervencija u njihovim internim krizama.
Kakva je u svemu tome uloga Amerike? «Žrtvuje» li ona na neki način Ukrajinu, njezin prosperitet i budućnost za ostvarenje svojih ciljeva i širenja NATO-a prema istoku, ili u američkom angažmanu prepoznajete težnju za istinskom pomoći Ukrajincima?
– Još jedan paradoks; čini se da je agresivna Putinova politika prema svom susjedstvu na najboljem putu da ojača koheziju unutar EU-a, NATO-a kao i da vrati Washington u Europu. Poznato je da Amerika već duže vrijeme koncentrira interese i pažnju prema Indo-Pacifiku, prvenstveno zbog rivaliteta sa sve utjecajnijom Kinom. Eventualno proširenje NATO-a na Ukrajinu je, naravno, priča na vrlo dugom štapu, čega su svjesni i sami Ukrajinci. Međutim, to je dio modernog ruskog narativa koji dubinske razloge raspada Sovjetskog Saveza ne želi opraštati drugima.
Upada u oči i to što se «glavni» razgovori ipak vode na relaciji Amerika – Rusija? Je li EU u ovom slučaju propustio prigodu da se i sam jače pozicionira u čitavoj priči i nametne kao faktor moći?
– Ustvari, Putin o europskoj sigurnosti ne želi toliko razgovarati s čelnicima EU-a nego preferira direktne dogovore s Amerikancima, što je dio njegove strategije razdvajanja Zapada, jačanja multipolarnosti i slabljenja multilateralnosti. S druge strane, nije mu mrsko neposredno razgovarati s gospodarskim establishmentom EU-a i podsjećati ga na profite od rusko-europske suradnje. EU je nastao kao najuspješniji mirovni projekt u cjelokupnoj europskoj povijesti. Pomirenje i suradnja su upisani u njegov DNK, kao što su regulirani i brojnim sporazumima. Ali EU ne djeluje u vakuumu. Svijet se promijenio posljednjih desetljeća. Krize su posvuda na 15.000 kilometara vanjskih granica EU-a dok je brzina integriranja zajedničke vanjske, sigurnosne i obrambene politike bila sporija. Ova kriza je ozbiljan poziv na buđenje.
Prezahtjevna Moskva
Dolazak Joea Bidena u Bijelu kuću, nakon Trumpove politike udaljavanja od EU-a, bio je i povod za novo problematiziranje odnosa između EU-a i SAD-a, pa i u sigurnosnom smislu. Je li EU opet samo «junior partner» SAD-a u velikim krizama ili se, vođen prije svega svojim interesima, može izboriti za ravnopravno mjesto za stolom?
– Općenito, možemo zaključiti da se naše zajedničke vrijednosti ne pretvaraju uvijek i lako u zajedničke interese. Ta bi nam činjenica trebala poslužiti kao poticaj da ih bolje definiramo, da se složimo kako se ponekad ne slažemo i da bolje komuniciramo razlike. Ipak, naše zajedničke vrijednosti i program puno su širi i značajniji od naših nesuglasica. Slika transatlantskih odnosa ne bi, naravno, bila kompletna ako ne analiziramo i stanje u EU-u. Struktura odlučivanja često onemogućuje da EU zauzme jednoglasne stavove, da odlučnije i brže reagira na geopolitičke i sigurnosne izazove. Zato vjerujem da je ovo razdoblje ključno da EU razvije jaču ulogu Unije na globalnoj sceni.
Povrat okupiranih dijelova Ukrajine, od Krima nadalje, gotovo da se više i ne spominje, kao da je riječ o apsolviranoj temi. Jedino svi govore o tome hoće li Rusija izvršiti novu agresiju na Ukrajinu: nije li to opasno za održivost načela nepovredivosti suvereniteta i teritorijalnog integriteta, za što smo donedavno mislili da je neupitno u današnjoj Europi?
– Činjenice govore da je rat, nažalost, stvarnost Ukrajine već punih osam godina. Međutim, u posljednje vrijeme to je definitivno prestao biti samo unutarnji problem Ukrajine jer je kriza prerasla ne samo u europski nego i globalni sigurnosni problem. Ne mogu se prihvatiti jednostrani zahtjevi koji nastoje razgraditi europsku sigurnosnu arhitekturu, potkopati suverenitet država i temeljna načela međunarodnih odnosa. Aktualni, maksimalistički zahtjevi Moskve prema Zapadu mogu se sažeti u slogan «Rusiji apsolutna sigurnost, svima drugima nesigurnost». Treba podržati tekuće pregovore u okviru tzv. Normandijskog formata koji su obnovljeni u Parizu, a nastavit će se u Berlinu.
Već ste komentirali omalovažavajuće kritike predsjednika Milanovića na račun vašeg odlaska u Ukrajinu. Je li to što Vlada ima jednu, a predsjednik drugu vanjskopolitičku agendu kad je u pitanju ukrajinska kriza štetno za percepciju vanjske politike Hrvatske? Kako na to gledaju u Bruxellesu?
– Nerado prihvaćam javnu komunikaciju koja odstupa od racionalne rasprave o meritumu problema o kojem je riječ. U slučaju koji spominjete trebalo je odgovoriti na izrečene nesuvislosti oko konzumacije boršča, podizanja dnevnica, visine plaće, političke nebitnosti… Ja, za razliku od kritičara, nisam nikada nikome docirao iz «zone komfora» nego sam djelovao i djelujem u Ukrajini, BiH, Kosovu, izbjegličkim centrima u Nigeru, na tursko-sirijskoj granici. Predsjednik i premijer očito ne uspijevaju, zbog već kroničnog sukobljavanja, sačuvati ni minimum državnog jedinstva na području vanjske politike. Najnoviji sukob je izazvao, u najmanju ruku, zbunjenost među našim saveznicima i partnerima.
Kakva bi, po vama, trebala biti politika RH prema ukrajinskoj krizi? Da što više gledamo svoja posla «dok se veliki svađaju», ili u čitavoj situaciji vidite možda povod za principijelnu podršku Ukrajini? I sami ste znali kazati «nismo slučajno članica NATO-a i nismo slučajno članica EU-a»?
– Protiv sam svake politike koja dovodi u pitanje vjerodostojnost Hrvatske i kao članice EU-a i kao članice NATO-a. Odstupanje od implementacije dogovorenih obveza ugrožava takvu vjerodostojnost. Naravno da Hrvatska ima prilike sudjelovati u procesima odlučivanja u tijelima organizacija čiji je dio. Ne treba bježati ni od prethodnih rasprava u zemlji o svakoj osjetljivijoj odluci. U svakom slučaju, treba pokazati solidarnost sa zemljom čija se traumatična sadašnjost toliko rimuje s nedavnom hrvatskom prošlosti.
Autoritarni trendovi
Nema dugo, konstatirali ste kako EU i međunarodna zajednica nemaju odgovore na moguću eskalaciju stalne krize u BiH. Rekli ste i da je to posljedica nedostatka vizije i prepuštanja zapadnog Balkana samome sebi. Nije li to ujedno i prigoda za važniju ulogu Hrvatske, za novu vanjskopolitičku agendu?
– Daleko više sam očekivao od hrvatske diplomacije i politike uopće nakon ulaska u članstvo EU-a prije gotovo devet godina. Kao zemlja koja ima multiregionalni karakter, Hrvatska je trebala razviti znatno aktivniju politiku prema svom susjedstvu koje još nije dio EU-a. Bilo je doduše iskoraka, ali nije riječ o kontinuitetu jedne takve politike. Hrvatska graniči s čak tri zemlje na različitim stupnjevima pristupanja EU-u pa je trebala učiniti više na artikulaciji politike Bruxellesa prema jugoistoku. Danas s jedne strane imamo pomalo atrofiranu politiku proširenja EU-a, a s druge sve naglašeniju ulogu izvaneuropskih faktora na zapadnom Balkanu koji ne dijele vrijednosti bloka. Taj prostor sve više obilježavaju izraziti autoritarni trendovi dok je BiH još dodatno izložena sve jačim disolucijskim procesima. Hrvati u toj zemlji, zbog erozije daytonskog poretka i svoje malobrojnosti, osobito snažno osjećaju sudare interesa lokalnih političkih elita.
Milorad Dodik jednom tjedno najavljuje separaciju Republike Srpske, pregovori o izbornom zakonu ne miču se s mrtve točke; svi se pozivaju na Dayton, ali kako kome odgovara. Jeste li optimist ili pesimist kad je u pitanju bliska budućnost BiH?
– BiH je, nažalost, postkonfliktno, konfliktno društvo, a treba svakako spriječiti da se ne razvije u prekonfliktno. Osobito u izbornoj godini najveća opasnost prijeti od spajanja raznih kroničnih kriza. Dodik zbog svoje brahijalnosti i teatralnosti izgleda kao glavni lik tekuće drame, ali je ustvari sve više medij tuđih utjecaja na BiH i regiju. Glavna dilema se može oblikovati u pitanje – kako umjesto homogenizacije konstitutivnih naroda u BiH postići homogenizaciju same BiH? Svakako ne ukidanjem konstitutivnosti nego razradom mehanizama autentičnog federalizma. BiH svakako ima pravo na svoju poziciju u arhitekturi suvremene Europe. Bilo bi optimalno da se tijekom tog procesa konstituira na temelju unutarnjeg konsenzusa, a ne isključivo zbog vanjskih pritisaka.
Otoci i čista energija
Zalagali ste se svojedobno za osnivanje i financiranje rada Tajništva za otoke EU-a, sve s ciljem uključivanja otoka u priču o energetskoj tranziciji, kako bi bili samodovoljni u tom smislu. Jeste li zadovoljni konkretnim rezultatima kad su u pitanju hrvatski otoci koji su danas spremni aplicirati za sredstva iz EU-a koja će im omogućiti stvarne infrastrukturne investicije, jeste li očekivali i veći odaziv?
– Da, kroz četiri godine osigurao sam četiri milijuna eura za funkcioniranje Tajništva za čistu energiju EU otoke i naravno da mi je stalo do uspjeha te inicijative, napose u Hrvatskoj. Mislim da imamo razloga biti zadovoljni jer su se najveći i najnaseljeniji otoci prijavili na natječaje Tajništva još u prvom krugu. Cresko-lošinjski arhipelag, Brač, Hvar i Korčula, otoci na kojima živi pedesetak tisuća ili ukupno 40 posto otočana u Hrvatskoj, prošli su kroz proces izrade tranzicijskih planova i danas su im osnova za povlačenje EU sredstava i privlačenje investicija. Solarne elektrane Orlec na Cresu i Gdinj na Hvaru su dobar primjer konkretnih projekata, kojih teško da bi bilo da se ove otočne zajednice nisu opredijelile za energetsku tranziciju i napravile potrebne pretkorake. Ovome treba dodati i prijave koje je Tajništvo zaprimilo u drugoj fazi, a tiču se projekata koji su aplicirali za tehničku pomoć. Radi se o različitim projektima zelene tranzicije na Dugom otoku, Žirju, Cresu i Lošinju te dubrovačkim Elafitima. Dakle, imamo otoke uključene u energetsku tranziciju od krajnjeg juga do sjevera. Inače, upravo tijekom ovog mjeseca očekujemo i posljednji natječaj u okviru Tajništva te je za očekivati da će lista hrvatskih projekata time biti još podebljana. Ukratko, zadovoljan sam iskazanim interesom otočani i napravljenim iskoracima koliko to naše hrvatske prilike, i problemi kojima smo opterećeni, dopuštaju.
Source link: slobodnadalmacija.hr
