Tom Dubravec/Cropix
Da kohabitacija podrazumijeva povremene napetosti na relaciji predsjednik Republike – predsjednik Vlade, znamo otprije. Da se ne vole, također. Ali, da će nas ovako sramotiti, e to je stvarno previše! Pogotovo u očima nekoga tko izvana pokušava shvatiti kakav je zapravo stav Hrvatske prema aktualnoj rusko-ukrajinskoj krizi.
Očekivano je da se dva najmoćnija čovjeka koji stižu iz dvije različite političke opcije u mnogo čemu ne slažu, da imaju različite poglede i vizije djelovanja, što u sferama koje su pod zajedničkim ovlastima može izazivati trzavice pa i privremene blokade. Evo recimo u slučaju imenovanja serije novih veleposlanika, u čemu je predsjednikova zadnja. No, to je ionako i političko pitanje, koje ne spriječava veleposlanstva da najnormalnije obavljaju svoje svakodnevne poslove i servisiraju potrebe hrvatskih građana.
Ali to što vodeći ljudi ove zemlje, s dva najmoćnija politička brda, u javnost izlaze s dijametralno različitim pogledima o važnim pitanjima, po kojima se prosuđuje i pozicija Hrvatske, kao u slučaju ukrajinske krize koja brine čitav svijet — zbilja je previše.
A još kad je glavno pogonsko gorivo takvih istupa – inat, što je pogotovo vidljivo u reakcijama s Pantovčaka, onda možemo govoriti i političkoj infantilnosti i nedoraslosti funkciji.
Da ne idemo dalje u povijest bolesti, spomenimo samo još aktualno međusobno kontriranje po pitanju američkih oklopnjaka tipa Bradley.
Milanović je tjednima zapinjao da se američka ponuda prihvati, i to žestinom koja je vjerojatno začudila i ekipu iz američkog veleposlanstva, dok je Vlada bila očito podigla ručnu, nastojeći tako vjerojatno «pojačati» američku ponudu i što bolje proći, iako zapravo Amerikance već nekoliko godina držimo u uvjerenju da je sve samo stvar formalnosti.
Onako kako smo i mi mislili kad je u pitanju bila priča o kupovini F-16 Baraka američke proizvodnje od Izraelaca…
Kako god, nešto što je trebalo riješiti na zatvorenim sastancima, daleko od očiju javnosti, tjednima se «pretresalo» po medijima. S tim da to nije bio indikator poželjne transparentnosti, nego dokaz spomenute političke infantilnosti.
I tako smo dočekali – ukrajinsku krizu kao novi povod očitog razdora između Banskih dvora i Pantovčaka.
Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga je tako jučer naglasio kako «mi s tim nemamo i nećemo imati ništa». Također je rekao da će, dođe li do eskalacije, povući sve «do zadnjeg vojnika“.
Usput je kazao i kako Ukrajini «nije mjesto u NATO-u», kritizirao je i angažman premijera Andreja Plenkovića u Ukrajini te je, ničim izazvan, u svojoj karakterističnoj freestyle maniri, imao potrebu vratiti se i na temu «zbacivanja proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, muljatora koji je sjedio na tri stolice“, nazvavši to «državnim udarom koji je poticala Europska unija, a prije svega Washington tog vremena». Dodao je i kako je «Ukrajina i dalje jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu».
Nakon svega, premijer Plenković se – uz napomenu da se trenutno i nema koga povući — u ime Vlade ispričao «na uvredljivoj izjavi» o «jednoj od prvih država koje je priznala Hrvatsku» i koja «trenutno ima okupirane dijelove, kao što je imala i Hrvatska»…
Dakle, barem u ovom slučaju, sve je jasno. Baš kao što ni ustrajno Milanovićevo upiranje za Bradleye nije bila posljedica predsjednikove neupitne privrženosti američkom partneru, tako ni ovo sada vjerojatno nije njegov veliki otklon u smjeru Moskve. Nego naprosto dosljednost u jednoj jedinoj stvari – inaćenju politici Plenkovićeve Vlade. Koja za inaćenje Pantovčaku ima svog aduta u liku ministra obrane, Mariju Banožiću.
A to nas neće daleko odvesti, pogotovo kada su u pitanju teme koje dovode u pitanje i relevantnost Hrvatske u očima tzv. strateških partnera na međunarodnoj sceni. A onda valjda i Ukrajinaca, koji su na Milanovićeve izjave putem svog veleposlanstva u Zagrebu, reagirali izražavajući «duboko razočaranje izjavom o članstvu Ukrajine u NATO-u i neprimjerenosti pomoći Ukrajini u vrijeme ruske agresije»…
Ali koga briga za Ukrajince i okupirane dijelove njihove države kad je u prvom planu — inaćenje.
Source link: slobodnadalmacija.hr
