Darko Tomas/Cropix
Kada su ovih dana pitali Vlahu Orepića što misli o iskoraku Mosta u desni populizam, bivši ministar unutarnjih poslova bio je brutalno iskren. Poručio je da današnji Most nema nikakve dodirne točke s onim Mostom u kojemu je nekada bio. Ovakav decidiran, po MOST nimalo ugodan stav dolazi od osobe koja je do 2017. bila u MOST-u, prvo u Vladi, a potom i u saborskim klupama. Mornarički časnik, ratni dragovoljac, lokalni pločanski aktivist koji je s Udrugom Škanj Ploče spriječio gradnju termoelektrane, naposljetku i ministar koji se jasno i glasno usprotivio ambiciji Tomislava Karamarka da kadrovira u policiji uvijek je istupao bez dlake na jeziku.
U intervjuu za Spektar kaže da «sadašnji Most ni sadržajno ni u političkoj izvedbi više ništa ne premošćuje. Generirajući stalni konflikt, i prema poziciji i prema opoziciji, sebi osiguravaju političku vidljivost i opstanak, bez ambicije da preuzmu bilo kakvu odgovornost. Od izbora do izbora rentaju stranačku infrastrukturu politički potentnim pojedincima, populistički se oslanjaju na vjerske osjećaje i emocije građana koje proizlaze iz onoga što podrazumijeva Domovinski rat te po potrebi koketiraju i s nacionalizmom. Sve je to u potpunoj suprotnosti izvornoj ideji Mosta».
Jeste li potpisali Mostov zahtjev za referendum?
— Ne.
Zašto niste?
— Zato što mu je smisao prizemno politikanstvo.
Na što točno mislite?
— Ja sam legalist, ali ne možete očekivati da Sabor, i to dvotrećinskom većinom odlučuje o konkretnim protupandemijskim mjerama kao što je ona hoće li i kad kafići raditi. To je nerealno, neprovedivo. Kao pobornik referenduma držim da ga se prvo treba dodatno zakonski urediti u smislu veće dostupnosti s jedne strane, ali s druge strane valjanost referenduma treba uvjetovati minimalnom izlaznošću glasača barem u postotku izlaznosti koja je bila na izborima aktualne vlasti. Također se slažem da uskraćivanje ljudskih prava treba uvjetovati dvotrećinskom većinom u Saboru, ali naš Ustav je tu O.K. Imamo puno toga „prešnijeg“ rješavati. Još smo demokratski nezrelo društvo, pa tako naš pravni konstrukt nema rješenje za ovaj konflikt predsjednika Vlade i predsjednika Republike koji ne samo da je prestao biti zabavan, već definitivno državi čini štetu.
Vratimo se na Most i ono što nazivate „prizemnim politikanstvom“. Igraju li se pritom ljudskim životima?
— Mislim da nemaju tu namjeru pa možemo reći oprosti im Bože jer ne znaju što čine. Posljedice te njihove nezrele i uskogrudne politike definitivno idu u tom smjeru.
U neredu, a ne u krizi
Sad bi vam u Mostu rekli da tako govorite jer vas nisu željeli podržati da budete njihov kandidat za predsjednika Republike…
— Ma ne. U ovom našem podneblju reakcije na stavove političkih neistomišljenika obično budu bez dodira s temom i usmjerene samo na osobnu diskreditaciju. To i očekujem. Što se tiče moje kandidature, ona je bila motivirana potrebom da se dobije prilika poslati temeljne poruke drukčije, nove politike za koju vjerujem da je nužna Hrvatskoj. Mi smo prvenstveno u neredu, a ne u krizi. Zato se zalažem za jasna pravila igre u svakom području, pa i u samim unutarstranačkim odnosima, što primjerice Mostu nikako ne odgovara. Puno prije ove moje kandidature smo se politički razišli tako da uopće nisam ni očekivao nikakvu njihovu potporu.
U srpnju 2016. kao ministar unutarnjih poslova u prihvatilištu u Zagrebu dočekali ste prve migrante. Danas se situacija na hrvatskoj granici zaoštrila, a hrvatska policija se suočila s ozbiljnim optužbama Odbora Vijeća Europe o zlostavljanju migranata. Kako gledate na takav razvoj situacije?
— Migrantska kriza već dugo traje i svi njezini akteri su na neki način iscrpljeni, i migranti i svi oni koji nastoje kontrolirati aktualne migracije. No nemoguće je uspješno upravljati ovom krizom u okvirima postojećeg, i europskog i našega zakonodavstva. Stava sam da ne postoje opravdani razlozi za ilegalne prelaze granica iz sigurnih zemalja u druge sigurne zemlje, te da se institut azila za te potrebe uglavnom zloupotrebljava. Upravo nam se to događa. No ilegalni prelazi granica su uglavnom motivirani potragom za golom egzistencijom i dostojanstvenim životom tako da se na svako njihovo sprječavanje gleda kao na nešto loše. Ipak, zaštita granice je zakonska obveza naše policije i dok je tako, tu nema mjesta za kompromis. Okolnosti zahtijevaju da budemo strogi i dosljedni u zaštiti granice, što uključuje i uporabu sile koja je svojstvena policiji, no nikad se ne smije zanemariti propisane procedure i prijeći granicu ljudskosti.
Upravo za vašeg mandata je uspostavljena “tvrda” granica?
— Točno, no ukoliko su točne one optužbe o fizičkom zlostavljanju migranata, tim počiniteljima jednostavno nije mjesto u policiji. Da bismo se pomaknuli iz ove svojevrsne pat pozicije nužno treba uspostaviti novu, zajedničku EU migrantsku politiku iz koje će proizići i novo funkcionalno zakonsko normiranje ovog očito dugoročnog, ako ne i trajnog društvenog fenomena. Nova njemačka vlada daje konkretne nagovještaje što se toga tiče. To me raduje.
Predsjednik Republike Zoran Milanović tvrdi da su ljudi u Odboru Vijeća Europe „štetočine koji stalno zabadaju nos i dijele lekcije“. Slažete li se s tom ocjenom?
— Predsjednik Milanović je svojom retorikom iznenadio mnoge, pa i mene. Zašto je to tako ne znam, niti želim nagađati, no ne mogu se složiti s tim njegovim neprimjerenim stavom koji je definitivno politički štetan za Republiku Hrvatsku sve i da je opravdan, a nije.
Zakuhalo je, čini se, i u BiH, gdje Hrvati i dalje plaćaju grijehe pogrešne politike koja je vođena devedesetih. Ima li u BiH poštenog rješenja za sve?
— Naravno da ima, i od svih dobronamjernih ljudi koji mogu na bilo koji način pridonijeti da se ono ostvari, to se i očekuje. Pošteno rješenje bi bilo potpuno obezvrijediti rezultate rata, prokazati i osuditi ratne politike i njihove vinovnike te tako poslati jasnu poruku da se rat ne isplati. Ova poruka je posebno bitna za mlade ljude s ovih naših područja. S druge strane, pošteno rješenje podrazumijeva i uređenje BiH u skladu s demokratski iskazanom voljom njezinih građana na referendumu za neovisnost BiH. Daytonski sporazum to nije. Mir koji je on doveo nije pravedan mir. Taj mir je uvjetovan i njegov rezultat je podjela BiH na postojeće entitete.
Na Daytonski sporazum treba gledati kao na kapitulaciju ratnih politika, u protivnom on, kao što vidimo, ide u prilog ratnim politikama jer verificira njihov teritorijalni ratni plijen, entitet Republike Srpske, sa čijeg je teritorija protjerano 200 tisuća Hrvata i koji obuhvaća 49 posto BiH teritorija. Daytonski sporazum se dogodio neposredno nakon “Oluje”, kada je tadašnja srpska vojska bila pobijeđena i kada su kontrolirali maksimalno 30 do 35 posto teritorija BiH. Da ne govorim o Posavini. Daytonski mir je definitivno nepravedan mir. A što se tiče hrvatske pogrešne politike 90-ih, o njoj hrvatska javnost zna vrlo malo. Istina se prešućuje, zataškava, a u zadnje vrijeme čak i krivotvori.
Moralni oporavak
Možete li to pojasniti?
— Činjenica je da je cijelo hrvatsko političko biće 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine na referendumu glasalo za neovisnost BiH unatoč činjenici da je uoči samog tog referenduma u veljači 1992. tada novoizabrano vodstvo HDZ-a BiH na čelu s notornim pokojnim Matom Bobanom pokušalo, ali nije uspjelo, promijeniti referendumsko pitanje na način koji podrazumijeva mogućnost podjele BiH. Taj lik je svojevremeno čak nudio Karadžiću i dio Konavala kao izlaz na more za Republiku Srpsku. Tadašnja politika HDZ-a BiH, koordinirana iz Zagreba, je svojim bezumljem doslovno srljala u presudu Haaškog suda o Udruženom zločinačkom pothvatu. Presudu koju što prije trebamo razumjeti i prihvatiti kao realnost. A to konkretno znači da se kao narod nećemo moralno oporaviti sve dok presuđene ratne zločince slavimo kao nacionalne junake ili ih proglašavamo svecima. Otrežnjenja ni prosvjetljenja ne može biti dok politika i Crkva na tome ne budu zajedno i zdušno radile. Prvorazredna i, rekao bih, sveta dužnost im je raditi na etičko-moralnom ozdravljenju hrvatskog društva, bez čega RH nema prosperitetne ni sretne budućnosti.
Dragan Čović je u sve otvorenijem paktu s Miloradom Dodikom. Je li takva politika HDZ-a u susjednoj državi dobra za tamošnje Hrvate?
— Nije dobra ni za koga, a pogotovo ne za Hrvate. Još u lipnju 2019. godine, pri posjetu Hrvatskom narodnom vijeću BiH u Sarajevu naglasio sam da gospodin Čović ne zastupa interese svih Hrvata u BiH, niti uvažava interese Hrvatske. Vitalni interes Hrvata u BiH su cjelovita i suverena BiH, kao i njezina NATO i EU perspektiva. Upravo te interese ugrožava Čovićeva suradnja s Dodikom. Ta suradnja je u neku ruku čak i patološka.
Je li takva politika onda uvod u raspad BiH?
— Ne. Cjelovitost i suverenost BiH na cijelom njezinom području je neupitna. Takva BiH je elementarni uvjet za očuvanje mira na ovim našim područjima. Zato situaciju u BiH, koja s RH čini jedinstveno sigurnosno područje, treba promatrati i kao iznimno bitno sigurnosno pitanje.
Što kažete na Čovićev glas za ukidanje Zakona o kažnjavanju negiranja genocida u Srebrenici?
— Grubo je pogriješio jer odnos prema genocidu u Srebrenici, kao i prema bilo kojem drugom zločinu ne može se dovoditi u pitanje zbog njemu neprihvatljive forme donošenja zakona. Odnos prema zločinu je svima nama, pa valjda i njemu, prvenstveno osobno moralno pitanje i nema nikakve veze s bilo kakvim kolektivitetima kojima pripadamo. To je pitanje jesi li čovjek ili nisi.
Iako se javno ispričao za taj svoj politički egzibicionizam, loše je to što taj svoj postupak pravda nečim što nema nikakve veze sa suštinom, ciljem samog zakona. Inače relativiziranje zločina i zločinaca je učestala pojava i kod nas, tako da bi sličan zakon dobro došao i u Hrvatskoj.
Predsjednik Milanović drži mu stranu. Očito mu godi Dodikova ideja da on, zajedno s Vučićem i Erdoganom, posreduje u dogovoru oko BiH. Je li to ispravan put?
— Mislim da je naš predsjednik, što namjerno, a što slučajno, sam sebe diskvalificirao iz svih predstojećih razgovora o budućnosti BiH. Istu poziciju ima i gospodin Vučić jer je bio eksponent ratne, agresorske politike i na području BiH. A gospodin Erdogan je tendeciozno, ali potpuno pogrešno ubačen u istu priču. Radi se o tome da baštinici nacionalističkih ratnih politika pokušavaju uspostaviti uravnilovku kako bi mogli tvrditi da i Bošnjacima, kao i bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima BiH nije matična država. To naprosto nije točno. Upravo suprotno — Bošnjaci, Hrvati i Srbi su autohtoni narodi u BiH. Zato na BiH i njezino unutarnje uređenje imaju isključivo pravo i obvezu samo njezini građani. A međunarodna zajednica bi trebala omogućiti da to tako i bude. Ovdje prvenstveno mislim na NATO, jer jedino je on imao snage i odlučnosti intervenirati na ovim prostorima kad i kako je to trebalo.
Zanimljiva Reslerova izjava
Veliki ste napor napravili u pokušaju da se pročiste birački popisi. No nakon vašeg odlaska s mjesta ministra malo se toga napravilo. Kako danas gledate stanje s biračkim potpisima?
— Saznati i u svakom trenutku znati točan broj stanovnika, državljana, a s tim i glasača je nešto što proizlazi iz potrebe za elementarnim redom i upravo zato sam bio zatečen razinom otpora mom nastojanju da to i ostvarim. Pored mnogih, čak i u samom Mostu sam imao otpor prema toj svojoj inicijativi. Načelnici policijskih uprava u opisu svog posla imaju zakonsku obvezu skrbiti o ispravnosti prijavljenih prebivališta građana. No vrlo brzo sam ustanovio da neki od njih ne bi ni bili načelnici da ne toleriraju lažne prijave prebivališta. Jednostavno rečeno, to je bilo politički zadano. Da biste razumjeli razinu problema, bitno je znati kako je samo u tri mjeseca intenzivnog rada detektirano oko 75 tisuća lažnih prebivališta u Republici Hrvatskoj. Zbog toga sam u Vukovaru bio ustaša, a u Dalmaciji četnik. Napomenut ću i kako je neposredno nakon Domovinskog rata u BiH izdano oko 250 tisuća hrvatskih dokumenata ljudima koji nikad nisu živjeli niti su rođeni u Hrvatskoj, a u Srbiji oko 134 tisuća hrvatskih domovnica uglavnom onih koji su izbjegli i više ne žive u Hrvatskoj. Svi su oni uglavnom i danas fiktivno stanovništvo RH. Čak je nedavnom svojom izjavom u nastojanju da argumentira HDZ-ovu aktualnu politiku zaštite Hrvata u BiH gospodin Resler izjavio kako “pola milijuna europskih građana živi u Bosni i Hercegovini”, te na taj način nesvjesno ukazao i na problem o kojem govorim.
Znači problem nije saniran izdavanjem hrvatskih osobnih iskaznica s mjestom prebivališta izvan RH?
— Ne, jer problem je višeslojan. Posljedice se kreću od banalnih zlouporaba nekih materijalnih prava u Republici Hrvatskoj do presudnog utjecaja na rezultate izbora, posebno na lokalnim razinama. Jedan od vodećih uzroka nerealizacije obnove nakon potresa u Zagrebu su netočna prebivališta, kojih je u Zagrebu oko 50 tisuća.
Konačno, ne radi se tu samo o lažnim prebivalištima stranih državljana, već i o zlouporabi samih građana RH unutar Republike Hrvatske, koji s lažnom prijavom prebivališta ostvaruju ili izbjegavaju materijalna prava i obveze iz pojedine lokalne sredine u RH. Ovaj problem je ušao u svaku poru naše države i trebamo ga riješiti bez ikakve političke strasti. Jednostavno treba uvesti red koji će važiti za sve. Rješenje je u registru građana koji će u svakom trenutku biti javno dostupni. To nam tehnologija omogućava, samo trebamo politiku koja će to željeti ostvariti.
Source link: slobodnadalmacija.hr
