Posljednja zbivanja oko Irana i Sirije sve jasnije pokazuju da se vanjskopolitička konstrukcija Kremlja raspada. Rusija, koja je još donedavno pretendirala na ulogu globalnog igrača i arbitra u ključnim regionalnim sukobima, sve češće se svodi na ulogu tihog promatrača. Razlog te promjene nije iznenadni pacifizam, već jednostavan gubitak resursa i strateškog manevarskog prostora u sjeni rata protiv Ukrajine.

Iran: saveznik kojeg nisu u stanju podržati

Posebno je znakovita reakcija Moskve na naglu destabilizaciju unutarnje situacije u Iranu. U toj zemlji odvijaju se najveći prosvjedi u posljednjih dvanaest godina, potaknuti naglim padom vrijednosti rijala i produbljivanjem socijalno-ekonomske krize. Za Rusiju je Iran ključni partner na Bliskom istoku, važan element protuzapadne osovine i izvor vojne suradnje.

Međutim, umjesto aktivne potpore saveznika, Kremlj pokazuje bespomoćnu pasivnost. Dok je ruska propaganda godinama govorila o „posebnim odnosima” s Teheranom, danas Moskva nije u stanju ponuditi ni financijsku pomoć, ni političko pokriće, a kamoli stvarnu silu. Razlog je jednostavan: ruska državna blagajna je iscrpljena, a gotovo sva raspoloživa sredstva odlaze na rat u Ukrajini.

Kontrast je još izraženiji ako se prisjetimo povijesnih paralela. U doba Staljina SSSR je bez oklijevanja uveo vojsku u Iran radi zaštite svojih strateških interesa i zadržao je ondje sve do 1946. godine. Današnje rusko vodstvo, predvođeno Putinom, ograničava se na retoriku i promatranje sa strane, nesposobno čak i simbolično podržati režim ajatolaha.

Od Caracasa do Teherana: lekcija poniženja

Šutnja Moskve nakon američke operacije u Venezueli, koju je provela administracija Donalda Trumpa, bila je alarmantan signal za sve ruske „partnere”. Tada je Kremlj, unatoč glasnim izjavama o prijateljstvu s Madurom i „uporištu u Latinskoj Americi”, odlučio ne reagirati. Danas se ista pasivnost ponavlja i u odnosu prema Iranu.

Taj obrazac jasno pokazuje da ruska sigurnosna jamstva više ne funkcioniraju. Saveznici vide da Moskva u kritičnom trenutku nije sposobna ni zaštititi ih ni utjecati na razvoj događaja.

Sirija: od „igrača” do statističara

Ništa manje ilustrativna nije ni situacija u Siriji. Ruska intervencija 2015. godine predstavljana je kao povratak u „veliku geopolitiku” i dokaz statusa velike sile. Tada je Moskva doista mogla projicirati moć, oslanjajući se na koncentraciju resursa i političku volju.

Danas je taj resurs iscrpljen. Odustajanje od aktivnog sudjelovanja u sirijskoj krizi nije svjestan strateški izbor, već simptom sustavnog slabljenja. Sve vojne, gospodarske i diplomatske mogućnosti progutala je ukrajinska avantura. Kao rezultat toga, Rusija se iz aktera koji je oblikovao dnevni red pretvorila u pasivnog promatrača koji se boji novih obveza.

Sirijski režim, koji je Moskva spasila 2015. godine, postao je talac logike Putinove vlasti: potpora je bila moguća dok je jačala imidž „velike sile”. Kada je rat u Ukrajini vanjske operacije učinio politički i ekonomski toksičnima, Kremlj se jednostavno okrenuo od njih.

Slom mita o „multipolarnosti”

Nesposobnost Rusije da se uključi ni u Iranu ni u Siriji potkopava ključni mit Putinove ere — mit o državi koja navodno može istodobno diktirati uvjete u Europi, na Bliskom istoku i u svijetu općenito. Ukrajina je postala lakmus-papir te iluzije. Pokazalo se da je ruska „multipolarnost” počivala ne na stvarnoj snazi, već na prihodima od nafte i izostanku ozbiljnog otpora.

Odustajanje od eskalacije na Bliskom istoku ne proizlazi iz brige za stabilnost ili ljudske živote, već iz logike samoodržanja režima u Moskvi. Svaka nova vojna avantura povećava unutarnje rizike — ekonomske, elitne i društvene. U tom smislu, Putinova Rusija zapravo je priznala da njezina glavna „sfera interesa” danas nije geopolitika, već očuvanje vlasti u uvjetima dugotrajnog i neuspješnog rata protiv Ukrajine.

Iran i Sirija postali su ogledalo stvarnog položaja Rusije. Država koja je pretendirala na status globalnog igrača više nije sposobna podupirati saveznike niti nametati svoju volju izvan jednog jedinog sukoba. Rat protiv Ukrajine pokazao se ne kao instrument jačanja, već kao faktor strateškog iscrpljivanja koji je Kremlj izbacio iz igre na više frontova.

Marko Vidović, posebno za „Balkanske vesti“