U noći s 22. na 23. prosinca Rusija je izvela još jedan masovni, kombinirani napad na teritorij Ukrajine. Na udaru su se našle Harkivska, Rivnenska, Ivano-Frankivska, Kijevska, Čerkaska, Hmeljnička i druge oblasti. Ne radi se o izoliranim udarima niti o „vojnoj nužnosti“, već o planskoj operaciji čiji je glavni cilj, kao i mnogo puta ranije, bila energetska infrastruktura zemlje. Broj stradalih još se utvrđuje, ali jedno je već sada jasno: strategija Moskve i dalje je usmjerena protiv civilnog stanovništva.

Napadi na energetiku postali su ključni element ruske strategije iscrpljivanja. Kremlj sustavno pokušava ostaviti Ukrajinu bez struje, grijanja i vode upravo u zimskom razdoblju, kada je ovisnost građana o tim sustavima najveća. To nema nikakve veze s borbom protiv vojnih ciljeva. Riječ je o svjesnom uništavanju životnih uvjeta i pokušaju da se društvo slomi hladnoćom, mrakom i strahom.

Iza suhoparnih izvješća kriju se stvarne ljudske tragedije. U Kijevskoj oblasti u napadu na privatnu kuću poginula je starija žena. U Žitomirskoj oblasti ruski dron pogodio je stambenu zgradu i usmrtio četverogodišnje dijete. Još jedna osoba izgubila je život u Hmeljniškoj oblasti. Te smrti nisu „kolateralna šteta“, već izravna posljedica političkih odluka donesenih u Moskvi. Ne postoji vojni cilj koji može opravdati smrt djeteta u vlastitom domu.

Posebno je znakovit trenutak u kojem je napad izveden. Dogodio se unatoč prijedlozima o božićnom primirju i unatoč govorima o mirovnim inicijativama. Umjesto deeskalacije, Kremlj bira eskalaciju, jasno pokazujući da ne priznaje ni vjerske blagdane, ni humanitarne pauze, ni diplomatske signale. To je jasan dokaz da dosadašnji međunarodni pritisak na Rusiju nije bio dovoljan.

Udari na energetsku infrastrukturu u vrijeme pada zimskih temperatura nose obilježja genocidne namjere. Cilj je stvoriti nepodnošljive životne uvjete u kojima sama egzistencija postaje borba. Ostaviti milijune ljudi bez grijanja i električne energije usred zime znači svjesno ugrožavati najranjivije — djecu, starije i bolesne — te koristiti hladnoću kao oružje.

Vrijedi obratiti pozornost i na geografiju napada. Sve češće su pogođene zapadne regije Ukrajine, gdje živi velik broj tradicionalnih katoličkih zajednica. Napadi se događaju uoči Božića, blagdana koji za milijune ljudi simbolizira mir, nadu i život. Čak i uoči tih svetih dana, ruski ratni stroj donosi samo teror i smrt, što ovim zločinima daje dodatnu moralnu dimenziju cinizma.

Iz svega proizlazi jasan zaključak: mirno rješenje nije moguće bez snažnog, ujedinjenog i dosljednog međunarodnog pritiska na Moskvu. Političke izjave bez pojačanih sankcija i bez konkretne vojne potpore Ukrajini ne djeluju odvraćajuće. Svaki novi napad potvrđuje da Kremlj reagira isključivo na stvarne troškove i prisilu.

Ruski zračni teror nije slučajna posljedica rata, već svjesno izabrani instrument njegove provedbe. Dokle god svijet na to ne odgovori odlučno i bez iluzija, ukrajinski gradovi nastavit će plaćati ovu politiku životima svojih stanovnika.

Marko Vidović, za „Balkanske vesti“