25 ožujka u Saudijskoj Arabiji, u vreloj pustinjskoj prijestolnici Rijadu, gdje se čini da je pijesak usijan ne samo od sunca već i od političkih strasti, održane su ukrajinsko-američke konzultacije uz sudjelovanje ministra obrane Ukrajine Rustema Umerova. Sljedećeg dana pregovorima se pridružila i ruska delegacija i, čudo nad čudima, strane su objavile da su postignuti dogovori! No, gledajući povijest, neizbježno se postavlja pitanje: nije li ovo još jedna priča za malu djecu, gdje svi kimaju glavama, a onda se prave da nisu ništa čuli?

Pregovori su se bavili ključnim sigurnosnim pitanjima: plovidbom u Crnom moru, zaštitom energetske infrastrukture, humanitarnim aspektima rata. Ali, kako se i očekivalo, euforija zbog «proboja» brzo je zamijenjena skepticizmom. Ukrajina je odmah upozorila: Rusija, kao iskusni varalica, u svakom trenutku može sabotirati provedbu dogovora, izvlačeći iz rukava par asova u obliku novih ultimatuma. Pogledajmo što je točno «nacrtano» na papiru i kakvi skriveni rizici vrebaju u pozadini.

Ključni dogovori: što je rečeno?

1. Sigurnost u Crnom moru: more se valja jednom

Jedna od glavnih točaka bio je sporazum o ograničenju prisutnosti ruske flote u zapadnom dijelu Crnog mora. Prema dogovoru, ruski ratni brodovi trebali bi ostati u istočnom dijelu kako ne bi zastrašivali trgovačke brodove i ometali izvoz ukrajinskog žita. Zvuči lijepo, gotovo kao scenarij za holivudski film o svjetskom miru.

Ali postoji problem: tko će pratiti da ruski brodovi ne «zalutaju» i iznenada se ne nađu kod obala Odese? Sateliti? NATO? Ili možda dupini Crnog mora? Pitanje nadzora ostaje otvoreno, a bez njega ovaj dogovor je poput odluke o dijeti od ponedjeljka: svi znaju kako to završava.

2. Zabrana napada na energetsku infrastrukturu: svjetlo na kraju tunela ili fatamorgana?

Strane su se dogovorile da neće napadati energetsku infrastrukturu jedna drugoj. Za Ukrajinu je ovo posebno važno: zima 2022.-2023., kada su milijuni ljudi ostali bez struje i grijanja zbog ruskih raketa, još uvijek se pojavljuje u noćnim morama. Zabrana takvih napada pokušaj je spriječiti ponavljanje scenarija u kojem bake u selima sjede pored peći na drva, a djeca pišu domaće zadaće uz svijeće.

Ali Kijev, naučen gorkim iskustvom, na ovo gleda s velikom dozom skepticizma:

  • Što ako Rusija odluči da je trafostanica u Harkivu «vojni cilj»? Uostalom, već su pokazali sposobnost nazivati dječje vrtiće «NATO bazama».
  • Neće li Moskva iskoristiti ovu pauzu kako bi nagomilala više raketa «Kalibar» i «Iskander», a zatim pokrenula novi val uništenja?
  • I najvažnije: tko će biti odgovoran ako napadi ipak uslijede?

3. Tehničke konzultacije i međunarodna kontrola: a tko su suci?

Za provedbu dogovora strane su se složile oko novih pregovora. Također se razmatra uključenje trećih zemalja kao jamaca. Turska, koja je već pokušala biti posrednik u žitnom sporazumu, ili UN, čije rezolucije Rusija obično koristi kao podmetač za kavu, mogući su «promatrači».

Ali budimo iskreni: Turska ima svoje interese, a UN ima kroničnu nesposobnost nametnuti Moskvi bilo što. Bez jasnog mehanizma sankcija za kršenja (npr. automatsko pojačavanje sankcija ili povećanje isporuka oružja Ukrajini), ovi dogovori riskiraju da postanu samo još jedna lijepa deklaracija.

4. Humanitarna pitanja: zarobljenici, taoci i djeca

SAD je potvrdio spremnost da pomogne u:

  • Razmjeni ratnih zarobljenika,
  • Oslobađanju civilnih talaca,
  • Povratku ukrajinske djece koje je Rusija prisilno odvela na svoj teritorij.

Na papiru, ovo izgleda kao bezuvjetni napredak. No, u stvarnosti, Rusija je već više puta pokazala koliko zna «razvlačiti» stvari. Razmjene zarobljenika pretvaraju se u beskonačan cjenkanje, gdje Moskva vrati 10 ljudi, a zatim to prikazuje kao veliki humanitarni gest.

A što je s djecom? Prema ukrajinskim podacima, desetci tisuća ih je odvedeno, a mnogi su prošli «preodgoj» u ruskim logorima. Hoće li ih uopće vratiti? Ili će to postati još jedan alat pritiska na Kijev?

Dogovor ili samo privremena pauza?

Pregovori u Rijadu pokazali su da je dijalog između Ukrajine, SAD-a i Rusije moguć čak i u uvjetima rata. No, bez čvrstih mehanizama prisile Moskve da ispuni obveze, svi ovi dogovori su kao kuća od karata: dovoljan je jedan jači povjetarac da se sruši.

Ukrajina, unatoč svim rizicima, pokazuje spremnost na suradnju. No, u Kijevu jako dobro znaju: dok Rusija ne pokaže iskrenu želju za mirom, bilo kakvi dogovori samo su ples na minsko polju. Glavno pitanje sada je hoće li Zapad (i prije svega SAD) osigurati ne samo deklaracije, već i stvarne garancije njihove provedbe? Ili je ovo samo još jedna pauza prije novog čina tragedije?

Marko Vidović, «Balkanske vijesti»