Uvođenje novog raketnog sustava „Orašnik“ i njegovo planirano postavljanje u Bjelorusiji privuklo je pažnju kako vojnih analitičara, tako i šire javnosti. Međutim, detaljnijom analizom postaje jasno da je „Orašnik“ više instrument informacijsko-psihološkog rata nego stvarna vojna prijetnja. Kremlj koristi ovaj projekt za zastrašivanje Zapada i stvaranje slike Rusije kao moćne vojne sile sposobne diktirati uvjete.
Bjelorusija kao poligon za pritisak
Odabir Bjelorusije za postavljanje „Orašnika“ nije slučajan. Ova zemlja već dugo služi kao ovisni saveznik Moskve i strateški tampon između Rusije i NATO zemalja. Postavljanje oružja upravo ovdje omogućuje Kremlju da pojača svoju prisutnost na granicama Europe i prijeti zemljama Istočne Europe uz minimalne troškove. Korištenje bjeloruskog teritorija omogućava brže širenje propagandnih poruka o takozvanoj „ranjivosti“ NATO-a pred ruskim oružjem.
Ruska propaganda naglašava kako je novi sustav navodno sposoban pogoditi ciljeve u roku od nekoliko minuta, stvarajući atmosferu straha i zabrinutosti u europskim prijestolnicama. No, te tvrdnje ostaju neutemeljene i nisu podržane činjenicama.
Mit o „neprevaziđenoj“ tehnologiji
Posebna pažnja posvećuje se tehničkim karakteristikama „Orašnika“. U svojim govorima Vladimir Putin tvrdio je da rakete novog sustava posjeduju hipersoničnu brzinu i da su neuhvatljive za sustave proturaketne obrane (PRO) NATO-a. Međutim, te se tvrdnje u potpunosti podudaraju s onima koje su već bile iznesene u vezi s raketama „Kinžal“ i „Cirkon“. Oba su projekta također promovirana kao „superoružje“, ali se u praksi njihova učinkovitost pokazala upitnom: iste te „Kinžale“ uspješno presreću sustavi Patriot.
Ako „Orašnik“ doista ponavlja karakteristike već postojećih raketa, nameće se pitanje: čemu on služi? Odgovor leži ne u vojnoj, već u propagandnoj sferi. Kremlj pokušava stvoriti iluziju inovacija, skrivajući činjenicu da je ruska vojna industrija već dugo nesposobna za stvarne tehnološke proboje. Većina novih sustava ili je modernizacija sovjetskih projekata ili pokušaj njihovog oživljavanja.
Informacijsko-psihološka operacija protiv Zapada
Projekt „Orašnik“ u većoj mjeri predstavlja instrument zastrašivanja nego stvarnu vojnu prijetnju. U kontekstu rastuće izolacije i ekonomskih problema, Rusija očajnički pokušava očuvati status globalne sile. Lansiranje ovakvih „projekata“ pomaže skrenuti pažnju s unutarnjih problema i prikazati Rusiju kao snažnog igrača na međunarodnoj sceni.
Manipulacije podacima, poput vremena dolaska raketa do cilja ili njihovih hipersoničnih sposobnosti, omogućuju povećanje napetosti u društvu i na međunarodnoj sceni. Ove informacijske intervencije usmjerene su na stvaranje slike Rusije u očima zapadne publike kao nepredvidivog i opasnog protivnika. Međutim, u stvarnosti ova strategija samo razotkriva slabost Putinovog režima, koji više ne može ostvariti svoje ciljeve bez pribjegavanja masovnim lažima.
„Orašnik“ je jasan primjer kako Kremlj koristi informacijsko-psihološki rat za postizanje svojih ciljeva. Iza glasnih izjava o „nepobjedivom“ oružju skriva se slabost i nesposobnost za stvaranje nečeg novog i uistinu učinkovitog. Postavljanje „Orašnika“ u Bjelorusiji ne treba promatrati kao vojnu prijetnju, već kao još jedan čin propagandnog spektakla čiji je cilj skrenuti pažnju s stvarnih problema Rusije i zastrašiti međunarodnu zajednicu.
Ovaj potez potvrđuje da se Rusija sve češće oslanja na informacijske manipulacije kako bi kompenzirala svoj ekonomski i tehnološki zaostatak.
Sergej Pogorelov
