Razgovaramo s Draganom Markovinom i Viktorom Ivančićem o kratkoj povijesti Srba u Splitu
PišeDenis Mahmutović
‘U Feralu smo objavljivali kako je devedeset pete, nakon Oluje, iz Splita u Knin putovala kompozicija vlaka. To je trajalo danima. Ujutro bi građani u vagone ušli s praznim torbama, a navečer bi se vraćali s punima. Danima, tjednima je to trajalo. Veliki dio građana je tom kompozicijom išao krasti po praznim srpskim kućama. Frka je ispala tek kad smo to objavili.’
PišeDenis Mahmutović prije 7 minuta
Potrefilo se tako da mi je u ponedjeljak navečer prijatelj iz Splita poslao nekoliko fotografija. Noćne slike, okinute u prolazu, na svakoj je zabilježen drugi grafit.
‘Amo, amo, amo ustaše’, kaže prva fotografija. Na drugoj nehajno naslikana svastika. Na trećoj ansambl s kukastim križem, krilatim samoglasnikom i kraticama NDH i SS. Na četvrtoj piše ‘Smrt pandurčinama’. Na petoj ‘Ubi Srbina’, na šestoj ‘Za dom spremni’, a na sedmoj, štampanim, stiliziranim slovima koči se natpis ‘Maxovi mesari’.
Maknite ovaj oglas
Telegram
Serijal je snimljen na ulazu u jednu splitsku osnovnu školu. U ovom trenutku nije važno koja je ustanova u pitanju, takvih zidova i poruka ima u izobilju po cijelom gradu. Otprilike u isto vrijeme, istog dana, tako se potrefilo, u susjednoj četvrti trebala se održati manifestacija u sklopu Dana srpske kulture. Nastup dramske sekcije, ženskog pjevačkog zbora, violinistice i folklornih plesača spriječen je intervencijom više desetaka maskiranih junaka. Uz povike ‘smeća srpska’, stvorili su kordon i naredili okupljenima da napuste gradske prostorije.
Povijest Srba u Splitu
Vidjeli smo snimke, saznali smo i identitete nekih od ‘hrabrih, mladih ljudi koji su pristojno prekinuli provokativni skup’, kako su ih inteligentno oslovili vodeći ljudi dalmatinskog Domovinskog pokreta. Jedan od njih je, usput, zbog podrške hrabrim krabuljama izgubio ugodnu sinekuru u Vladi. Čuli smo i svjedočanstva prisutnih folkloraša i organizatora, kao i pozdrave novosadskih školaraca koji su promptno pobjegli kućama. Poslušali smo i kratku, deklarativnu osudu premijera koji je ubrzo promijenio temu i neometano nastavio sa solilokvijem o grijesima ljevice. Danima, čitamo, slušamo i gledamo zgražanje pristojne javnosti o ponašanju Splićana prema Srbima, kao da prvi put svjedoče nekom šovinističkom ispadu. Usred Splita. Usred Hrvatske. Kao da se to nikad u povijesti nije dogodilo.
Dragan Markovina je povjesničar, publicist i kolumnist Telegrama. Viktor Ivančić je splitski novinar i autor, nekadašnji glavni urednik upokojenog Feral Tribunea, lista koji je šovenske ispade svojih sugrađana prostirao pred javnosti u vrijeme kad ‘hrabri mladi ljudi’ nisu imali potrebu za maskiranjem. Za Telegram govore o povijesti Srba u Splitu, o vremenu prije, tijekom i nakon devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
Telegram
“Tijekom posljednjih stotinu ili čak dvjesto godina, srpska zajednica u Splitu nije imala veću brojnost, barem što se tiče autohtonog stanovništva. Bilo je nešto ljudi porijeklom iz zaleđa, a situacija se bitno promijenila u prvoj Jugoslaviji, kad je priličan broj stanovnika koji su porijeklom bili Hrvati, Splićani, prihvatio orjunašku, jugonacionalističku ideologiju. Na neki način se stvorila društvena atmosfera u kojoj nije bilo nepoželjno biti Srbin. Recimo, u Dubrovniku je bio prilično jak pokret srbokatolika. Ogroman broj uglednih građana i plemstva je uzeo srpski identitet i nazivao se srbokatolicima. Mali refleks te pojave se odrazio i u Splitu. Lujo Bakotić je napisao knjigu ‘Srbi u Dalmaciji’ koja problematizira tu temu.
Otprilike u to vrijeme, dvadesetih godina prošlog stoljeća, počela se graditi Srpska pravoslavna crkva na Obrovu (centar grada, op.a.), koja je trebala postati hram Svetog Save. I već tada je projekt naišao na protivljenje jer je samostan Svete Marije predan Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se na njegovom mjestu napravi hram. Počelo se graditi, srušen je jedan dio zgrade, gradnja je došla do visine zgrada oko ribarnice.
Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
Idejni plan je bio da se sruše građevine i oko ribarnice te da na tom mjestu bude reprezentativni trg, s hramom i kupolom visine u rangu katedrale Svetog Duje, koji bi promijenio razglednicu Splita. To nikad nije završeno i kuće nisu srušene. Ali unutra i dalje Srpska pravoslavna crkva drži liturgiju. Objekt postoji, posvećena su četiri zida nezavršenog hrama i u njih redovno dolazi mali broj vjernika. Kad uđete unutra, čak i pogledom kroz prozor, vide se kameni zidovi tog hrama. U međuvremenu, počeo je Drugi svjetski rat, Crkvi je ponuđena i alternativna lokacija, ali projekt se nikad nije realizirao”, priča Markovina, podsjećajući da je brojnost Srba u to vrijeme bila zanemariva. Kao i danas, uostalom.
Ivo Cagalj/PIXSELL
“Postojao je ogroman broj vojnih stanova, procjena je oko čak devet tisuća. I onda je slijedio udar na njih. Devedeset druge i devedeset treće su se radili popisi po portunima, redovito su ih sastavljali ljudi koji su živjeli u istim zgradama. Tražili bi, recimo, da Srbi ne smiju biti predsjednici kućnog savjeta. Stvorena je huškačka atmosfera koju je na kraju operacionalizirana preko pojedinih HOS-ovaca i 9. bojne. Iste bojne koja je digla spomenik s ustaškim pozdravom u Splitu 3, u kvartu u kojem se izbacivalo ljude iz stanova. Nema točne evidencije o tome tko je sam otišao, a tko je bio protjeran ili izbačen. Neki bi i ostali. Neki bi bili pretučeni, kao recimo aktivist Tonči Majić, koji se borio protiv deložacija. U međuvremenu, međunarodna zajednica je zbog većeg broja prijava takvog ponašanja zaprijetila Hrvatskoj i to je stišano. Odnosno, prestala je takva otvorena praksa”, kaže Markovina. Po njegovoj procjeni, otprilike polovica ljudi je tada izbačena iz svojih domova.
Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
“Ima zapis pisca i pjesnika Marka Pogačara, on je unuk vojnog lica, ali njemu je djed bio Slovenac pa ga nisu dirali. U jednoj od priča iz knjige ‘Jugoton gori’, opisao je kako su s nebodera na Trsteniku bacali stvari ljudima s prozora. Upoznao sam nešto Srba što je ostalo u Splitu, uglavnom je to stanovništvo koje je ostalo autohtono, porijeklom iz zaleđa Dalmacije, kao i neki manji broj bivših vojnih lica koji su se tu priženili. Mahom je riječ o starijim ljudima kojima se djeca asimiliraju i uzimaju hrvatske identitete da ne budu zakinuti. Oni stariji donekle drže do srpskog identiteta, ali zajednica je malobrojna, pred izumiranjem. Nema ih ni dva posto. Preostali Srbi su benigni, nisu nacionalisti, potpuno su integrirani u Split. Zadnje što im je ostalo je folklorni identitet. I ništa više”, zaključuje povjesničar.
Otmica kao patriotski čin
Ivančić, koji je svojevremeno s Feralom redovito izvještavao o ovoj pljačkaškoj praksi, također se prisjetio deložacija iz devedesetih.
“To je bilo masovno. Pogotovo za grad koji nije bio direktno ugrožen ratom, izuzev možda dvodnevne pucnjave. Linija fronta je bila udaljena najmanje trideset kilometara, a Split nije imao sudbinu Gospića ili Dubrovnika pa da otimačina eventualno bude potaknuta takvim okolnostima. Ovdje je bilo puno vojnih stanova jer je još ranije Split bio omiljena zadnja prekomanda oficira JNA. Tu, u to vrijeme, boravila je gomila svijeta koji je već bio u mirovini. Bili su srođeni s ovim gradom”, kaže novinar. Ne zna točnu brojku, ali tvrdi da je više tisuća stanova oteto u kratkom roku, i to uglavnom po određenim spiskovima. Nekretninsku pljačku povezuje s inkubacijom desnice u Splitu.
Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
“Veći dio otimačine nije bio sasvim spontan nego su postojali planovi takvih akcija. Zatim, iz više tisuća otetih stanova i posljedično par desetaka tisuća ljudi koji su ušli u tuđe, gradila se retorika da je riječ o patriotskom činu. Na osnovu te lupeštine, planirana i organizirana krađa je povukla sa sobom retoriku u stilu; ‘mi to ne radimo zato što smo lopovi nego zato što smo Hrvati’. Uvjeren sam da je to jedan od elemenata aktualnog splitskog desnila.
Split je, naime, već početkom devedesetih postao centar desnice u Hrvatskoj, a koliko znam, nije bilo nikakvih historijskih predispozicija za to. Split ranije nije imao ozbiljniju desnu tradiciju, za vrijeme Drugog svjetskog rata tu je bilo valjda petero ustaša koje je zajebavao cijeli grad. Siguran sam da je ta organizirana krađa, koja je procentualno, s obzirom na broj stanovnika, bila veća nego u bilo kojem drugom gradu, jedan od uzroka kasnijeg snažnog desničarenja. Može se, dakle, reći da su korijeni desnice u Splitu nekretninski. Nisu jedini, ali su korijen o kojem se ne priča”, smatra Ivančić.
Goran Kovacic/PIXSELL Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
Utapanje u amoralu
Pomalo naivno, postavljam mu pitanje kako je to moglo proći bez posljedica. Pisalo se o tome. Pisalo se i o gorim stvarima, podsjeća on i uzima za primjer Loru, zloglasni splitski vojni zatvor u kojem su stražari tijekom devedesetih zlostavljali i mučili civile i ratne zarobljenike. Neke i do smrti. Redovito je bila riječ o Srbima.
“Prolazilo je jer su to trebali spriječili upravo oni koji su to organizirali. Vlast. Ona nije samo tolerirala pljačku nego je i organizirala i kontrolirala. Još drastičniji primjer je Lora. Pošteno govoreći, prvi veliki tekst o tome što se zbiva u Lori je objavljen već ’92. godine u Slobodnoj Dalmaciji, Zvonimir Krstulović je bio autor. Već tada su navedeni svi prljavi detalji tih tortura i metodologije po kojoj su ljudi odvedeni u logor. To je postala javna činjenica i nije se moglo govoriti da ljudi ne znaju jer Slobodna je tada, u vrijeme prije okupacije HDZ-a, prodavala preko 100 tisuća primjeraka svakog dana. Svejedno, činjenica da je to objavljeno nije uopće i ni na koji način utjecala na to da se zločini u Lori i logika iza njih zaustave. Lora je funkcionirala do kraja rata, a mislim i čak i godinu, dvije nakon kraja. To je paradoks. Imaš činjenice vani, čak i dosta detaljne, svi znaju što se događa, a nema reakcije. Pa čak ni da se odšuti ili prikrije, a da se s prljavom rabotom stane. Ne, Lora je do kraja uredno funkcionirala. Sličan princip je bio i sa stanovima”, poentira Ivančić. Osvrnuo se na još jednu, mučnu i nikad službeno potvrđenu priču o Lori.
“Vjerojatno je točna, iako nema konkretnih dokaza. Po gradu je bujala priča o uglednim građanima koji su dolazili da sudjeluju u torturi. To je gadno zato što je to bila javna gradska priča i istovremeno javna tajna. Kad imaš javnu tajnu, onda ti ne treba državna regulacija nego zajednica sama, zbog straha, čuva tu svoju prljavštinu i utapa se u tom amoralu”, kaže novinar. Podsjeća na još jednu epizodu, nevjerojatnu iz današnje perspektive.
Članak se nastavlja ispod oglasa Maknite ovaj oglas
Formula kolektivnog morala
“U Feralu smo objavljivali kako je devedeset pete, nakon Oluje, iz Splita u Knin putovala kompozicija vlaka. To je trajalo danima. Ujutro bi građani u vagone ušli s praznim torbama, a navečer bi se vraćali s punima. Danima, tjednima je to trajalo. Veliki dio građana je tom kompozicijom išao krasti po praznim srpskim kućama. Frka je ispala tek kad smo to objavili. Poslali smo novinarku i fotoreportera da provedu dan u vlaku i u Kninu, a nakon toga je nastalo toliko ludilo da nas je nekoliko tjedana morala čuvati policija. Svi su znali što rade, ali su to i dalje radili, osjećali su se komotno i štitili jedni druge. Sve dok nitko nije govorio da je to krađa”, pojašnjava Ivančić.
Aktualna situacija nije toliko drastična. Neusporedivo je, ljude se fizički ne muči, stanovi se ne otimaju naočigled, brutalnost devedesetih i njeni kriminalni kosturi su valjda zatočeni u povijesti. Svejedno, primjećuje li danas slične, doduše mekše, metode suočavanja s neugodnim istinama o kojima godinama piše?
“Imamo neke elemente demokracije, ali kad se oglasi sirena za uzbunu s pozicije vlasti, kad se objavi nacionalna ugroženost, stvarna ili izmišljena, odmah dolazi do zbijanja redova. Kao i ova stvar s napadima na Srbe. Nakon Thompsonova koncerta poslana je poruka, ne samo od njega, nego i od vlasti koja ga je poduprla. Poruka je da se to može tolerirati. Neka minimalno civilizirana zajednica mora napraviti konsenzus oko jednog pitanja; što je to što ne možemo tolerirati? Ovdje je očito riječ o stvarima koje možemo tolerirati. U Splitu možemo tolerirati da se ispred Lore podigne spomenik ljudima i jedinici koja je delegirala logorske čuvare. Tim spomenikom de facto se šalje poruka da je zločin po etničkoj osnovi herojsko djelo. I to zajednica, zbog straha ili drugih razloga, može tolerirati. Može podnijeti spomenik koji šalje jasnu i nedvosmislenu poruku; znamo što bilo u Lori i smatramo to herojskim činom. Tako se formulira kolektivni moral”, zaključuje Ivančić.
Source link: www.telegram.hr
