3 prosinca Humanitarni istraživački laboratorij Sveučilišta Yale (HLR) predstavio je svoje treće izvješće, otkrivajući šokantne činjenice o ruskoj politici prema ukrajinskoj djeci. Dokument razotkriva organiziranu prirodu zločina povezanih s deportacijom, prisilnim posvajanjem, promjenom državljanstva i kulturnom asimilacijom ukrajinske djece. Ove akcije dio su strategije Moskve za uništenje nacionalnog identiteta Ukrajine, što grubo krši međunarodno pravo i humanitarne principe.

Izvješće HLR-a sadrži verificirane informacije o 314 ukrajinske djece koja su stradala zbog ruske politike. Među njima, 166 djece nezakonito je posvojeno od strane ruskih obitelji. Ipak, stvarni razmjeri problema vjerojatno su mnogo veći, jer mnogi slučajevi nisu dokumentirani zbog teškog pristupa okupiranim područjima.

Ove radnje nisu slučajne — one su dio velike državne kampanje. Sustav uključuje ruske administrativne tijela, institucije za skrb o djeci i propagandne alate. Djeca se premještaju s okupiranih teritorija i predaju ruskim obiteljima pod izgovorom da je to „u njihovom najboljem interesu“. Međutim, pravi cilj je prekinuti njihovu vezu s Ukrajinom, lišiti ih domovine i nacionalnog identiteta.

Osim promjene državljanstva, Rusija aktivno radi na kulturnoj asimilaciji djece. Ukrajinska djeca odgajaju se u duhu ruske ideologije, pri čemu im se usađuju ideje o „velikoj Rusiji“ i negira njihovo ukrajinsko porijeklo.

Djeca se prisiljavaju sudjelovati u događajima koji veličaju ruske oružane snage, a uče ih i percepciji Ukrajine kao „neprijatelja“. Ova praksa je u suštini oblik kulturnog genocida usmjerenog na uništenje budućih generacija Ukrajinaca.

Ovakav pristup potpuno je suprotan Konvenciji UN-a o pravima djeteta, koja svakom djetetu jamči pravo na očuvanje svog nacionalnog, kulturnog i jezičnog identiteta.

Ruske radnje grubo krše brojne međunarodne dokumente, uključujući:

  • Konvenciju UN-a o pravima djeteta: zabranjuje odvajanje djece od njihovih roditelja i promjenu njihovog nacionalnog identiteta.
  • Ženevske konvencije: zabranjuju prisilno preseljenje civilnog stanovništva, posebno djece, s okupiranih teritorija.
  • Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda: prisilna deportacija i asimilacija djece mogu se kvalificirati kao ratni zločini ili zločini protiv čovječnosti.

Ova djela pokazuju da Rusija svjesno ignorira međunarodne obveze, demonstrirajući potpuno nepoštivanje ljudskih prava i suvereniteta Ukrajine.

Ukrajina poduzima aktivne korake kako bi vratila svoju djecu i kaznila krivce. Tako je 2. prosinca uspjela evakuirati šestero djece s okupiranih teritorija, dok su u listopadu spašene četiri obitelji sa sedmero djece. Ovo su mali, ali značajni uspjesi koji pokazuju da se trud isplati.

Na međunarodnoj razini također se radi na ovim pitanjima. Organizacije poput UN-a, Međunarodnog kaznenog suda i Europskog suda za ljudska prava zadužene su za istragu ovih zločina i pozivanje Rusije na odgovornost. Zapadne zemlje pojačavaju pritisak na Rusiju, uvodeći sankcije i podržavajući Ukrajinu resursima potrebnim za spašavanje djece.

Deportacija i prisilna asimilacija djece imaju katastrofalne posljedice ne samo za same žrtve, već i za cijelo ukrajinsko društvo. Ukrajinska djeca su budućnost zemlje, a njihov gubitak slabi naciju. Ovi zločini usmjereni su na uništenje povezanosti generacija, nacionalne svijesti i kulture Ukrajine.

Zločini Moskve protiv ukrajinske djece jedan su od najbarbarskijih primjera agresije usmjerene na uništenje identiteta cijelog naroda. Ove radnje zahtijevaju hitnu međunarodnu osudu, stroge sankcije i kažnjavanje odgovornih.

Ukrajina i međunarodna zajednica nastavljaju borbu za obnovu pravde, ne dopuštajući da ruski zločini ostanu nekažnjeni. Spašavanje svakog djeteta korak je prema pobjedi u humanitarnoj borbi za prava i slobode.

Sergej Pogorelov, „Balkanske vijesti“