Prof Ivan Šiber prima nagradu za životno djelo. Bruno Konjević/Cropix
Iako je Božić davno prošao, premijer Andrej Plenković šeta uokolo i dijeli poklone.
Prvo je naciji donirao veliki paket pomoći težak 1,7 milijardi eura, pa sanirao štetu oko skandalozne odluke HDZ-ove većine u Saboru koja je odbila roditelje njegovatelje teško oboljele djece.
Najavio je i veliko povećanje naknada za asistente u nastavi, povoljne cijene struje i plina za građane i gospodarstvo, 900 milijuna eura tešku dokapitalizaciju HEP-a. Uz to, premjer se sprema i osobno preuzeti pregovore s liječnicima, koji su najavili štrajk.
Profesora emeritusa Ivana Šibera, vodećeg hrvatskog znanstvenika iz područja političke psihologije, pitamo miriše li sve to na izbore?
— Skoro da bih upotrijebio izraz da smrdi na skore izbore. Mislim da prijevremenih izbora neće biti. Redovni izbori se mogu održati iza Nove godine. To je praktički prekosutra. Premijer se vrlo vjerojatno za njih i priprema.
Plenković djeluje dosta samouvjereno. U uvjetima kada HDZ ima podršku 30 posto građana, a prva iduća stranka 12 posto, može li itko HDZ-u pomrsiti račune?
— Povijest nas uči da štetu HDZ-u može nanijeti samo HDZ sam. Drugim riječima, promjene su moguće tek kada se HDZ nađe u teškoj gabuli, kao što je to bilo nakon Tuđmanove smrti, ili u krizi izazvanoj Sanaderom i njegovim glupostima, ili kada na čelo te stranke dođu političari koji od sebe odbiju kulturni dio konzervativnog dijela Hrvatske, kao što je bio slučaj s Karamarkom. Nisam siguran da ova razjedinjena, pomalo i obezglavljena oporba ima bilo kakvu snagu za napraviti tu promjenu.
SDP je na najnižem rejtingu u posljednjih 25 godina. Što se dogodilo sa strankom koja je nekada bila ravnopravan takmac HDZ-u?
— Kriza ljevice je više-manje prisutna svugdje u svijetu. Ona je uvjetovana prije svega činjenicom da ovo više nisu okolnosti iz sredine 20. stoljeća. Posudit ću ovdje tuđu rečenicu: socijaldemokrati svoje biračko tijelo nalaze u tvorničkim halama, a demokršćani na nedjeljnim misama. U Hrvatskoj tvorničkih hala više nema, nedjeljne mise još uvijek su tu.
Mislite da je to dovelo do rasapa ljevice?
— Sam taj sukob rada i kapitala i dalje postoji, ali on više nema onu pobunjeničku snagu. Danas je socijalni minimum onaj s kojim ljudi preživljavaju. Više ne vrijedi ona Marxova o proleterima koji nemaju ništa izgubiti osim svojih okova, niti ona Alexisa de Tocquevillea da su pobunjenici samo oni koji nemaju što izgubiti. Promijenila se kompletna socijalna struktura.
Današnja tradicionalna ljevica, u prvom redu SDP i otpadnici od SDP-a, relikt su stare ljevice. Oni se u Hrvatskoj zadržavaju na tradiciji antifašističkog pokreta. Nova ljevica, ona koja se okreće budućnosti, je platforma Možemo. Oni idu na nove oblike proizvodnje i nove probleme. Lupetanje krajnje prolupane desnice može imati neku snagu. A ako Plenković tu snagu uspije malo prikočiti, on će nakon izbora dobiti jedan stabilni desni centar.
Plenkoviću bi to bio treći mandat. Kako gledate na ovo što je dosad pokazao?
— Plenković je došao na čelo HDZ-a nakon Karamarka, koji je od sebe odbio uglađeni desni centar. Plenković je u tom trenutku čovjek koji se zna ponašati, smireno govori, ne ulazi u konflikte. Ako ozbiljno analizirate njegove nastupe na izborima 2016., u njima nema nijednog programskog sadržaja, nijedne nove ideje. Postoji samo jedan normalni, kulturni civilizirani čovjek.
Plenković upravo na tom normalitetu dobiva izbore. U borbi unutar HDZ-a on gubi dio tog normaliteta i sad bi trebao izaći s konkretnim programima. A tih programa nema, ni u školstvu, ni u energetici, ni u ekonomiji, ni u poljoprivredi.
On koristi ono što vrijeme nosi sa sobom, a to su EU fondovi. Hrvatska svoj razvoj isključivo temelji na pruženoj sirotinjskoj ruci da joj se udijeli nešto iz bogate Europe. Istovremeno, što je učinjeno u tri godine od potresa na Baniji? Tome još dodajte korupcijske afere, zbog kojih je niz ministara pod optužbama. Zbog toga padaju vlade.
HDZ od toga zasad nema štete…
— Iz dva razloga. Prvi je što ljudi ne vide alternativu HDZ-u. A drugi je što na žalost nema društvene svijesti i političke kultura koja ne prihvaća taj model ponašanja. Oni su naši, pa što onda ako su krali. Plaćao je našim novcima prostitutke? Prava muškarčina, nema što.
U drugim se zemljama zbog upotrebe službene kartice za kupnju parfema daje ostavka. Ovdje se za upotrebu službene kartice za plaćanje usluga prostitutke slavi njegova muškost.
Zašto Peđa Grbin ne uspijeva parirati Plenkoviću?
— Nevjerojatno je kako je SDP u zadnja dva mandata imao dva obećavajuća i razočaravajuća predsjednika. Bernardić je po svojem backgroundu i socijalnom naslijeđu bio idealan predsjednik socijaldemokrata. Self made man, čovjek iz siromašne obitelji. Ali potpuno bez dara za političku komunikaciju, za pridobivanje ljudi.
Imam dojam da je slično i sa Grbinom. Vođa mora imati erosa, ali mora u isto vrijeme imati i poštovanja i prema drugima, uvažavati ih. To je elementarna pretpostavka kvalitetne politike.
Kako možete dovesti do toga da vam većina zastupnika u Saboru ode iz stranke? Osobno znam nekolicinu tih ljudi, riječ je o poštenim i kvalitetnim ljudima. Nevjerojatno je da se s njima ne može sjesti u četiri oka i izgladiti nesuglasice. Od toga se SDP ne može opraviti. Uz to, nisu ni na vlasti da ih to drži.
Na što točno mislite?
— Isto bi se dogodilo i HDZ-u da su u oporbi. Oni koji su na vlasti bez obzira na neslaganja ne izlaze iz stranke. Budimo realni, kod nas neće biti ozbiljnog društvenog napretka dok ne dođe do osipanja HDZ-a. A HDZ zajedno drži tradicija hrvatskog nacionalnog pokreta, ona teza da su oni stvorili Hrvatsku, te vlast i beneficije koje iz nje proizlaze.
Kako ocjenjujete Milanovićeve istupe? On očito uživa u ulozi vođe oporbe…
— Može prvo jedna mala anegdota?
Može.
— Jutro nakon što Milanović izabran za predsjednika SDP-a nazvao me njegov otac, kojega znam sa studija. Nikada se nismo družili, ali smo se uvijek pristojno pozdravljali. Zovem, kaže, da ti se zahvalim. Ti si, kaže Milanovićev otac, prvi čovjek koji je javno rekao da je moj sin perspektivan političar.
I doista, u jednoj televizijskoj emisiji nakon izbora 2003. godine rekao sam da bi stranke trebale odrediti ljude s kojima će nastupiti u iduće četiri godine, te da se meni osobno sviđa Milanović iz SDP-a. Danas se zbog tih riječi ispričavam cjelokupnoj hrvatskoj javnosti.
Zašto mislite da se trebate ispričati?
— Dok je bio premijer, Milanović je relativno dobro vodio Vladu u skoro nemogućim uvjetima protesta šatoraša i plinskih boca u Zagrebu. To je bilo prvo razdoblje.
U drugom razdoblju Milanović je učinio nevjerojatne pogreške. Jedno od ključnih pravila političkog marketinga je ne troši vrijeme, novac ni napor da pridobiješ one koji nisu tvoji. Dovesti se u situaciju da netko snimi što govoriš o Plenkovićevoj majci…
To su nevjerojatni lapsusi koje si normalan, uljudan i odgojen čovjek sebi ne smije dozvoliti.
A treća Milanovićeva faza, ona aktualna?
— Treća faza je razdoblje teške kohabitacije u kojoj se predsjednik i premijer ponašaju kao dva jarca na balvanu, dva alfa mužjaka koji traže konflikt ne rješenje sukoba. I da se razumijemo, svaki tom konfliktu daje svoj doprinos. Milanović i Plenković naprosto trebaju jedan drugoga.
Kako gledanje na Milanovićev zaokret prema desnici? Kojiput se čini radikalniji od Dobroslava Parage…
— Ovdje uspoređujemo jednog poštenog krajnjeg desničara, patološkog desničara, i jednog vrdalamu. Kod Milanovića je riječ o lutanju i doista ne znam što mu to treba. Ako to radi s namjerom pridobivanja desnih glasova, puno više će izgubiti na jednoj strani nego drugoj.
Kakav profil kandidata bi mogao parirati Milanoviću na idućim predsjedničkim izborima?
— Zašto ne posegnuti izvan najjuže političke vrhuške? Zašto ne pronaći jednog novog Ivu Josipovića, jednog normalnog, uljudnog čovjeka koji bi u politiku unio drukčiji pristup?
Tko je po Vama do sada bio najbolji predsjednik Republike?
— Svatko će vam papagajski reći Tuđman. On je bio najbolji predsjednik jer je bio predsjednik u vrijeme rata. Tko god da je u to vrijeme bio predsjednik bio bi najbolji.
Tuđman je imao i svoje izjave o Srbima, podjeli Bosne… Ali pustimo to. Objektivno možemo razgovarati o tri predsjednika: Mesiću, Josipoviću i Milanoviću. Bez daljnjega Mesić je broj jedan. On je imao dvije velike državničke odluke. Umirovio je generale i otada se vojska više ne bavi politikom. Uz to odbio je sudjelovanje Hrvatske u napadu na Irak bez odluke Ujedinjenih naroda. Josipović je bio korektan predsjednik, smiren čovjek koji srećom nije bio u situaciji onih izazova koje je imao Mesić.
A Kolinda Grabar Kitarović?
— Ona je bila, jednostavno rečeno, loša predsjednica. Tu dileme nema. Njezini nastupi su bili ispod razine. Onaj šarm koji ona bez daljnjega ima nije iskoristila u punoći jednog stvarnog konkretnog i konstruktivnog političkog djelovanja. To djelovanje je moglo biti usklađeno s demokršćanskom konzervativnom politikom. Umjesto toga, ona je pričala o jogurtu i čokoladi.
Kažu da bivša predsjednica posljednjih mjeseci ispituje teren za ponovnu kandidaturu…
— Vjerojatno bi čak možda i prošla.
Mislite li da bi ona mogla pobijediti Milanovića?
— Jedino što mogu reći da je ona od njega puno zgodnija. I tu bih stavio točku.
Da je Plenkoviću Sanaderova snaga…
— Ivo Sanader je bivši premijer koji je završio u zatvoru, ali i koji se pokazao izvanredan u političkom smislu. Imao je veliki autoritet i tim je svojim autoritetom imao snage suprotstavljati se glupostima, što Plenković na žalost nema.
Da je Plenković imao tu snagu od prvoga dana, on se mogao etablirati kao izvanredan političar. U tom prvom naletu on je imao takvu mogućnost. Ako to ne iskoristiš od prvog dana, onda si igračka u rukama drugih.
Možemo i SDP — da ili ne?
Treba li Možemo ući u koaliciju sa SDP-om?
— To je ogromna dilema za platformu Možemo, koja iz pokreta treba prerasti u stranku. Jer hoćemo li doći do koalicije ne ovisi o SDP-u, nego o Možemo. Takva odluka je moguća ako i jedni i drugi osvijeste da u strogom vrijednosno-ideološkom aspektu imaju puno toga zajedničkog i da bi trebali uvažavati međusobne razlike.
A tko bi trebao biti premijerski kandidat te koalicije? Grbin ili Sandra Benčić?
— I oko toga je velika rasprava. Prednost obično daje onaj tko dobije više, ali ima slučajeva i da manjinska stranka, kao kompromis, daje svojega premijera.
Source link: slobodnadalmacija.hr
