Kandidat u permanentnoj kampanji — Zoran Milanović je usvojio i neke elemente populističkog diskursa, što ga je približilo desnim biračimaBoris Kovacev/Cropix
Aktualni predsjednik evidentno nije zadovoljan svojim ovlastima. Zato i jest tako često nervozan kad stane pred novinare između dvije, za njega beskrajno dosadne, protokolarne aktivnosti.
Uostalom, da u rasporedu, dan za danom imate upisane obveze kao što su susret s predstavnicima nedavno osnovane Hrvatske udruge medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata; odlazak na već neku izložbu ili na Dan fakulteta dentalne medicine u Rijeci; podjela odlikovanja za izniman doprinos i osobite zasluge u zdravstvu; svako toliko uručujete i časničke činove, idete na 450. obljetnicu Seljačke bune kod dvorca Stubički Golubovec i u obilazak novoizgrađene ambulante u Jabukovcu… Jasno da biste i sami na njegovu mjestu vjerojatno bili pomalo frustrirani.
Pogotovo ako se zovete Zoran Milanović i imate njegov spektar intelektualne radoznalosti i političkih ambicija. I rado svisoka i iz populističkog diskursa dijelite lekcije i Europskoj uniji i SAD-u, podjednako kao i Ukrajincima, osjetno manje Rusima.
Zamislite kako je političaru koji se tako rado bavi vrućim svjetskim temama kad mu u Ured dolaze dužnosnici ranga predsjedateljice Vijeća ministara BiH. Nije se dugo sreo ni s kime moćnijim od predsjednika Vlade Arapske Republike Egipta Mostafe Madboulyja i predsjednika Egipta Abdela Fattaha El-Sisija. U redu, u afričku epizodu početkom veljače bio je uključen i sastanak s glavnim tajnikom Arapske lige Ahmedom Aboulom Gheitom.
Manjak ‘teškaša’, višak frustracija
Koji dan ranije, predsjednik je na Pantovčaku primio svoju slovensku kolegicu Natašu Pirc Musar. U Budimpešti je prethodno gostovao kod mađarske predsjednice Kataline Novák, a popričao je i s predsjednikom tamošnje Vlade, Viktorom Orbanom. Prije tri mjeseca putovao je i u Čile, gdje se susreo i s predsjednikom Gabrielom Boricem. Mjesec prije, ugostio je Njegovo Veličanstvo španjolskog kralja Filipa VI. i kraljicu Leticiju. Svjestan je naš predsjednik: bila je to jedna od onih prigoda nakon kojih se uglavnom priča što su prve dame odjenule na svečanoj večeri…
Jedno je sigurno: kronični manjak druženja sa “teškašima” svjetske diplomacije i visoke politike (cinici bi dodali — nije ni čudo da toliko hvali Milorada Dodika!), i svi ti obilasci vojarni, srednjih škola, kao i primanje umirovljenih generala te delegacija darivatelja krvi i kulturnih društava Milanovića konstantno podsjećaju na skučenost ovlasti koje ima (istina, kao premijer se iz petnih žila upinjao smanjiti ovlasti tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, ali to je sigurno već požalio!).
Međutim, sve ga to, bez sumnje, ne odvraća od očigledne ambicije – novog pokušaja osvajanja mandata na Pantovčaku!
Naravno, na izravno pitanje, sve će izrelativizirati: “Sada govoriti o predsjedničkim izborima je infantilno. Vidim da već postoje određene kombinacije. Ima slike, nema tona. Nadam se da će bit hrabriša koji će biti spremni biti kandidati i kandidatkinje SDP-a. Ta kandidatura bi i od majke Tereze napravila propalicu. Hoću li se kandidirati? To ovisi o sudbini, bogu, mojim odlukama”. Na koncu je sve okrenuo na šalu: “Nemam želja… Nisam Željko, Zoran se zovem”.
Kako bilo, bliži se “superizborna godina”, a u Milanoviću imamo prvog očitog kandidata za predsjedničke izbore.
Oni će biti posljednji održani (u prosincu 2024.), nakon izbora za Europski parlament (u svibnju) i onih za Hrvatski sabor (srpanj ili rana jesen, ako HDZ ne ocijeni da im se isplati i ranije), ali možda neće biti i najmanje važni, pogotovo ako HDZ prethodno materijalizira svoju stalnu i uvjerljivu prednost u istraživanjima političkih preferencija birača.
Permanentna kampanja
Predsjednički izbori bi tako mogli postati jedina šansa oporbe da, makar kroz kohabitaciju, zagorča vladavinu HDZ-a. A jačeg aduta od Milanovića jednostavno nemaju. I zato Peđa Grbin i ekipa mogu samo žaliti što je aktualnom predsjedniku lagodni protokolarni život na Pantovčaku ipak daleko draži od dolaženja na stresni premijerski posao u Banske dvore!
Uostalom, on to i pokazuje time što je u permanentnoj kampanji za nove predsjedničke izbore od trenutka kad je počeo “konzumirati” prethodnu pobjedu.
Rečenica iz inauguracijskog govora, kada je poručio kako, “kad je riječ o područjima izravne nadležnosti ili sunadležnosti predsjednika, ali i općenito”, kani biti “konstruktivni faktor”, u praksi se brzo manifestirala tek kao uvod u rat taština i naporno prepucavanje, prije svega s barem jednako inatljivim ministrom obrane Marijom Banožićem.
Nije štedio ni druge, ne birajući ni prigodu ni rječnik, zbog čega danas, imamo li na umu sve njegove istupe i često podilaženje populistima i desnici (kritike na račun euro-birokracije, omalovažavajuće izjave o Romima, vrijeđanje i osporavanje izbornog legitimiteta Milorada Pupovca, prozivanje aktivistice za ženska prava Sanje Sarnavke, itd.), pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je aktualni predsjednik (da, ovaj koji citira republikanca Rona DeSantisa kako bi “podebljao” svoje teze o ratu u Ukrajini, zbog kojih ga često hvale u proputinovskim medijima!) zapravo stigao s lijevog pola političke scene, kao kandidat SDP-a koji je, koliko god neuvjerljiv bio kao alternativa, ipak — stranka ljevice.
Logično se nameće pitanje: Je li se Milanović od dolaska na Pantovčak ipak previše udaljio od političkog miljea koji ga je iznjedrio i hoće li izgledni gubitak dijela glasova na ljevici moći kompenzirati novim glasovima birača desnog centra i desnice? On čvrsto vjeruje da to neće biti problem i da će mu tradicionalna izborna geografija ići u prilog (znate ono, Istra i Međimurje SDP-u, Lika i dijaspora HDZ-u…) i da će izborne utvrde “lijevih birača” — suočenih s dilemom “ili Milanović ili netko iz HDZ-a?” – na kraju iz čiste pragmatike zaokružiti njegovo ime.
HDZ još traga za perspektivnim kandidatom, izazivačem koji neće samo statirati u izbornoj utrci. Ili završiti kao onomad Mate Granić (2000. nije ušao u drugi krug) ili Andrija Hebrang (zapeo u prvom krugu 2009.). Istodobno, HDZ-ovci su uvjereni u pobjedu na parlamentarnim izborima, koji su ujedno i njihov glavni fokus. “Zajedničari” zasad još puštaju probne balone, pa se tako u javnosti prežvakavaju imena sveprisutne bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović (nije bila prvi izbor niti Tomislavu Karamarku, no na kraju se pokazala kao najbolje rješenje!), zatim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, pa predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, a onda i Ivana Šimonovića, bivšeg ministra pravosuđa i pomoćnika glavnog tajnika UN-a za ljudska prava (njegova bi serioznost trebala biti “penicilin” protiv Milanovićeva garda uličnog tučara)…
Ono što bi Milanovića moglo više brinuti je Mostova kalkulacija o kandidaturi talijanista i saborskog zastupnika Nina Raspudića. On bi mu mogao otkinuti i dio desnih i centrističkih glasova, a prihvatljiv je i biračima koji su voljni podržati do jučer gotovo nepoznate kandidate (kao u slučaju “živozidaša” Ivana Vilibora Sinčića, koji je 2014. dobio 16,52 posto glasova), pogotovo kad otvoreno koketiraju s populizmom kao novim, zavodljivim oblikom mobilizacije birača i nude “brza rješenja” u borbi protiv “korumpiranih elita”.
Opasnosti koje donosi populizam
Okušao se i sam Milanović u tom diskursu, ali pojava nekog mlađeg kandidata poput Raspudića – a Most se pokazao i kao vješt u korištenju društvenih mreža, što ih približava mladima – mogla bi mu zakomplicirati planove, prisiliti i na drukčiju kampanju.
Naravno, imaju o čemu razmišljati i u središnjici HDZ-a, jer su valjda svjesni da se populizam nije “izrodio” sam od sebe. On je posljedica gomilanja afera i nerješavanja važnih društvenih problema, neučinkovitosti političkih institucija i otuđenosti političkih elita. Ali, kako je to svojedobno konstatirao prof. dr. sc. Nenad Zakošek s Fakulteta političkih znanosti, populizam je “simptom deficita liberalne demokracije, ali ne i recept za njihovo prevladavanje”.
“Zašto je populizam opasan za demokraciju? Zato što polarizira društvo, političke protivnike i ‘strane elemente’ u društvu stigmatizira u ime ‘moralne većine’, potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće simplificirana pseudorješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva”, konstatirao je profesor Zakošek još u analizi kandidature Milana Bandića, koji je u kampanji 2009. prepoznat kao prvi “pravi” nacionalni “populistički tribun” u utrci za Pantovčak.
Populizam je danas gotovo “mainstream”, svi ga rado “nose”. A ima i dobru prođu kod birača. Uostalom, možda ima i neke više pravde u mogućnosti da bi upravo populizam — evo recimo Milanovićev — mogao HDZ stajati novog poraza na predsjedničkim izborima: pa upravo je ta stranka sličnom retorikom, naročito u devedesetima, demonizirala svoje političke protivnike.
Sjetimo se samo teškog incidenta na predizbornom skupu u Puli, uoči predsjedničkih izbora 1997., kada je na Vladu Gotovca usred govora divljački nasrnuo ostrašćeni pripadnik HV-a, inače bivši pripadnik elitne jedinice koja je štitila prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Gotovac je tada dobio po glavi, a HDZ, odnosno, Tuđman, još jedne izbore.
Source link: slobodnadalmacija.hr
