Ljevica, desnica… važno da je ekstremnoCropix/afp/
Ruska invazija na Ukrajinu, ekonomska kriza koja bi, ne samo kroz rast inflacije, tek mogla eskalirati zbog posljedica rata, socijalni i svi drugi odjeci migracija… samo su neki od ključnih uzroka pobjeda desnice u Švedskoj i Italiji. Naravno, pritom bi trebalo imati na umu i specifičnosti političke situacije u obje države, ali ulaženje u detalje skrenulo bi nas s teme.
A ona glasi: Je li zbog pobjede desničara u Švedskoj i Italiji, koja će dobiti najdesniju vladu od Drugog svjetskog rata do danas, pretjerano konstatirati kako Europa skreće udesno?
To ćemo tek vidjeti po predstojećim izborima na kontinentu, ali neporecivo je da općenito gledajući — još od Brexita — puno toga ide na ruku jačanju desnih, pa i krajnje desnih opcija. Kriza nije plodno tlo za politike koje se temelje na društvenoj solidarnosti i empatiji, brizi za najslabije. Krizne godine traže brze i odlučne odgovore, što, istina, još ništa ne govori o njihovoj kvaliteti…
Opasnost dolazi iznutra
Stranke krajnje desnice već su bile u vladajućim koalicijama u Austriji i Finskoj, dok je desničarenje Viktora Orbana i vladajućih u Poljskoj stalna knedla u grlu EU administracije posljednjih godina. Jačanje desnice obilježilo je i ovogodišnje parlamentarne izbore u našem neposrednom susjedstvu — ovoga travnja u Srbiji desne stranke “otkinule” su dio glasača Vučićeva SNS-a, što se objašnjavalo njihovim izraženim rusofilnim nabojem u situaciji zahuktavanja rata u Ukrajini. Naravno, Vladimir Putin neće imati ništa protiv jačanja snaga koje “mute” ionako krhko europsko jedinstvo, baš kao ni protiv buduće vlade u Italiji…
Koliko je sve to opasno za nekakvu opću stabilnost u samoj Europi? Pa ne puno više nego što bi to bila pobjeda stranaka ekstremne ljevice.
I dok su ovi prvi već nakon drugog piva skloniji pričama o prekrajanju granica, ovi drugi bi tobože ispravljali socijalne nepravde i nejednakosti tako što bi nas poveli u već nekakve revolucije koje, kao što nas povijesno iskustvo uči, u ime ispravljanja starih nepravdi najčešće stvaraju — nove.
Upravo zato, prije nego što oglasimo zvona za (m)oralnu paniku u smislu “Užas, desnica osvaja Europu!”, ključno je imati na umu da bilo kakva opasnost za dostignute demokratske i druge civilizacijske vrijednosti u samoj Europi ni u ovom slučaju ne dolazi izvana koliko — iznutra. Uspon desnice ne može se objasniti bez razmatranja slabosti ljevice.
Ili kako je to, tada još i ne sluteći kakvi će biti rezultati izbora u Švedskoj i Italiji, rezimirao prof. dr. Tihomir Cipek: “Liberalne teze o globalizmu i slobodnom pojedincu prerano su otpisale nacije, te mi se čini da se nacionalizam danas ‘osvećuje’ jačanjem desno-nacionalističkih stranaka. Dakle, suočeni smo s jedne strane s desnim nacionalističkim populizmom koji se brine isključivo za vlastitu naciju i zatvara se prema Drugom, a s druge strane s novim liberalizmom koji inzistira na društvu jedinstvenih i neponovljivih pojedinaca koji se trebaju brinuti isključivo o sebi. No, društvo u kojem će se pojedinac ‘napokon zatvoriti u samoću svoga vlastitog srca’ (Tocqueville) nije poticajno za demokratsku participaciju”, napisao je ovaj stručnjak sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u članku “Konzervativna revolucija i nacionalizam”, objavljenom u prvom ovogodišnjem broju časopisa Politička misao.
A kad smo kod participacije u demokratskim procesima, nije nebitno primijetiti kako je na nedavnim talijanskim izborima izlaznost glasača iznosila 64 posto, ili čak 10 posto manje nego prije četiri godine, što je povijesno loš odaziv. I po mnogima, krajnje zabrinjavajuće.
To još jednom otvara i sve aktualnije pitanje nepovjerenja birača u predstavničku demokraciju, stranački sustav, posljedično i u demokratske institucije. Rastući populizam je sve njih označio kao kompromitirane, odnosno korumpirane i suprotne interesima “malog čovjeka”, u kojega se zato toliko zaklinju i ovdašnji populisti, od Mira Bulja nadalje…
Škoro kao ključ
Da, glavna politička zvijezda Braće Italije (Fratelli d’Italia) i pobjedničke desne koalicije, buduća premijerka Giorgia Meloni, kao mlada političarka tvrdila je da je fašistički diktator Benito Mussolini bio “dobar političar”; baš kao što je 2014. na društvenim mrežama spominjala “vraćanje Istre i Dalmacije” u kontekstu svog protivljenja ulasku Hrvatske u EU. Vrlo je vjerojatno da ćemo još takvih maštanja tek čuti od onih koji će se s druge strane Jadrana naći ohrabreni njezinom pobjedom, ali budite sigurni — Italija će i u idućim godinama biti na samom vrhu tablice zemalja s kojima Hrvatska ima bogatu vanjskotrgovinsku razmjenu, s tim da će naš izvoz u odnosu na uvoz i dalje ostati u deficitu. «Nabrijani» ekstremisti, baš kao i najgorljiviji populisti, po dolasku na vlast često dobiju — umiveno lice, spremni na političku koegzistenciju i kompromise.
Naravno da prisvajanja teritorija, makar i na razini svakodnevnog političkog blebetanja, ne treba posve zanemariti. Uostalom, o ekstremističkom potencijalu Braće Italije govori ponešto i vijest da je, primjerice, njemačka desno-populistička Alternativa za Njemačku s oduševljenjem pozdravila njihovu pobjedu, dok je vanjskopolitički glasnogovornik Kršćansko-demokratske unije (CDU) Juergen Hardt izrazio zabrinutost, ukazujući na “postfašističke izjave” buduće premijerke…
Može li jačanje desnice u susjednim zemljama ojačati ovdašnji krajnje desni pol političkog spektra, može li baš to biti poticaj za ujedinjenje tradicionalno razjedinjenih stranaka i opcija desnijih od HDZ-a? Što bi dale Karolina Vidović Krišto ili recimo Marijana Petir kao nešto umjerenija konzervativka da se nakon idućih parlamentarnih izbora mogu naći na mjestu Giorgie Meloni?
Odgovor je, čini se, u svemu što se proteklih mjeseci izdogađalo u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, koji je prvo uz dosta skandala ostao bez Miroslava Škore u imenu i evidenciji članova, a potom i bez potencijala da bude stranka oko koje bi se okupile desne stranke. Tu se negdje svrstao i Most, pragmatično kombinirajući populizam i konzervativizam.
Dakle, ako znamo da su izgledi Vidović Krišto da postane premijerka otprilike jednaki šansama Katarine Peović iz Radničke fronte da sutra sastavlja neku lijevu vladu, onda možemo hladno konstatirati da Andrej Plenković i HDZ mogu mirno spavati unatoč svim prozivkama, prije svega s krajnje desnog pola. Barem kad je u pitanju potencijal krajnje desnice da ih “skine” s vlasti. Ili da im postanu “senior partner” bez kojega neće moći sastaviti buduću većinu u Saboru.
Izborni “bljeskovi” Živog zida i Mosta upućuju na to da kod nas populističke politike imaju više izgleda nametnuti se biračima nego “klasična” krajnja desnica.
Jer populisti, po definiciji, kao samoproglašeni borci protiv “pokvarenih elita” bez prepoznatljive ideologije, mogu svjetonazorski “šarati”: od socijalnih politika (opet smo kod zvučno proklamirane brige za “malog čovjeka”) do tvrdog nacionalnog stava, po potrebi i ratobornog, čak i u sferi ekonomije. Da bi izgledali beskompromisniji, rado će se predstavljati i antipolitičnima (otud često zagovaranje plebiscitarne, tj. referendumske demokracije) iako su, jasno, i sami akteri u političkoj areni. Sve kako bi u očima birača stekli “ekskluzivni” status onih koji “zastupaju narod”.
Kao što ekstremisti, i desni i lijevi, mogu imati značajke populista, tako i populisti “posuđuju” značajke ekstremnih stranaka. Utoliko je populizam izazov predstavničkoj demokraciji, kako je to svojedobno konstatirao Klaus von Beyme, jedan od najutjecajnijih njemačkih politologa novijeg doba.
Što je rekao Wallerstein
A ljevica? Valjda se i nju nešto pita u čitavoj priči o usponu desnice. Ona će teško ponoviti početak 2000-ih, kada su socijaldemokrati vladali u 11 od tadašnjih 15 članica EU-a. Urušavanje neoliberalnih vrijednosti je očito efektom lavine “zatrpalo” i europsku ljevicu, koja je upala u duboku krizu identiteta. Jednostavno nije ponudila uvjerljive i biračima privlačne odgovore na promjene položaja svoje tradicionalne baze — radničke klase, danas prekarijata. O gubitku kontakta lijevih političara s izbornom bazom nešto govori i to što, primjerice, hrvatski škverani gotovo da i ne očekuju neku ozbiljniju pomoć od lijevih stranaka…
Kod nas se, istina, proteklih godina afirmirala zeleno-lijeva koalicija Možemo!, osvojila vlast u glavnom gradu, ali zasad nema ništa od ozbiljnijeg širenja na nacionalnoj razini.
Antisistemski ljevičari, nastrojeni radikalno antikapitalistički, na temu krize ljevice kazat će da je najveći problem socijaldemokracije u tome što je ona postala dijelom kapitalističke priče (tražeći promjene unutar kapitalističkog okvira), a ne njegova prava alternativa…
Kako god, teško se ne složiti s tezom američkog (lijevo orijentiranog) sociologa Immanuela Wallersteina, koji je konstatirao da je socijaldemokracija danas više kulturna preferencija nego relevantni socijalni pokret. A pazite, to je zapisao prije više od desetljeća…
Pa se sad zapitajte na kojim sve temeljima zapravo raste krajnja desnica.
Source link: slobodnadalmacija.hr
