Puno im je bolje nego ministrima i saborskim zastupnicima

HDZ-ova ekipa u državnim firmama živi hrvatski san. Sve beneficije, nikakva odgovornost, traži se samo vjernost partiji

FOTO: Pixsell

Talijanska Krščanska Demokracija bila je dominantna politička stranka od 1945. do 1994. godine kada je nakon antikorupcijske istrage „Mani pulite“ nepovratno razbucana. Nije pitanje hoće li se hrvatske „Čiste ruke“ dogoditi, pitanje je samo koliko dugo će Hrvatska na njih čekati tako da će i trenutačno iznimno popularni i široko prihvaćeni „hrvatski san“ za mnoge na koncu ipak postati noćna mora koju će svi htjeti što prije zaboraviti.

Prema odavno uvriježenoj, ali danas osporavanoj definiciji „američki san“ je ideal prema kojem svaki građanin SAD-a ima jednake šanse ostvariti uspjeh i blagostanje pod uvjetom da marljivo radi. Ostavimo Amerikancima raspravu koliko je „američki san“ za većinu američkih građana samo mit i pokušajmo definirati „hrvatski san“.

Na našim prostorima rad sam po sebi nikada nije bio na nekoj naročitoj cijeni, a nakon odlaska avangarde radničke klase i modela radničkog samoupravljanja u povijest i sami radnici su dokinuti jer su nenapisanim dekretom postali djelatnici.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Radnici postali djelatnici i zaposlenici

Radna mjesta popunili su zaposlenici te i samo spominjanje rada i radnika zvuči jako anakrono, iako ne znam je li to više refleksija na vrijeme kada je radnička klasa bila, naravno lažno, na samom vrhu društvene ljestvice, a rad na pijedestalu društvenih vrijednosti ili je to ipak ovdašnje rašireno uvjerenje da biti „dobar radnik“ i nije neko naročito postignuće.

Kako god bilo, definicija „američkog sna“ jako je daleko od „hrvatskog“ već iz semantičkih razloga jer se u SAD-u na „working people“ i „hard working person“ pozivaju obje političke stranke, Demokrati i Republikanci, a u hrvatskom političkom i javnom prostoru to su potpuno nepoznate sintagme.

Biti ministar ili saborski zastupnik ipak nije hrvatski san

Prije 40-50 godina sve one „bane“ iz ondašnjeg hita Đorđa Balaševića „Nikad kao Bane“ zvali smo i „partijcima“ jer je za njihov uspon na društvenoj ljestvici bila nužna ili barem poželjna partijska knjižica. Suvremenim „banima“ nitko još nije posvetio spomena vrijednu uspješnicu iako je u samo tri vlade premijera Andreja Plenkovića javnost imala prilike upoznati barem tucet inspirativnih i živopisnih ministara vrijednih uglazbljenih stihova.

Iz vrlo prozaičnoga razloga biti ministrom ili saborskim zastupnikom ipak ne može biti dijelom „hrvatskoga sna“. Takvih pozicija jednostavno je premalo, a budući da ona uključuju i javno propitkivanje gotovo svakoga poteza, bez obzira radi li se o nabavci Paxlovida ili svečanome otvaranju prethodno blagoslovljenoga skladišta krumpira, broj kandidata za te samo osrednje plaćene zadaće ipak je ograničen.

Niži ešaolni partije žive san

Najšire prihvaćenome idealu „hrvatskoga sna“ odgovaraju pozicije u drugome, trećemu i četvrtome ešalonu partijske nomenklature, daleko od očiju javnosti ali vrlo blizu kontroli novčanoga tijeka. Nije Damir Škugor bio samo „četvrta razina upravljanja u INA-i“, on je bio i četvrti ešalon „partijca“ kome je maksimalni politički uspjeh zajednička fotografija sa stranačkim šefovima na partijskim dernecima. Tome trećerazrednome ešalonu pripada i hrvatska trojka u Upravi INA-e koja trenutačno živi u očekivanju otkaza i isplata otpremnina čiji iznosi spadaju u mokrije dijelove „hrvatskog sna“.

Nakon što je prije desetak dana predsjednik Uprave INA-e Sandor Fasimon dao ostavku na svoju poziciju to su proteklog tjedna učili i mađarski članovi Jozsef Simola i Ferenc Horvath. Hrvatski članovi Uprave Niko Dalić, Darko Markotić i Barbara Dorić nemaju namjeru svojevoljno se odreći sinekure iako ih je predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković pozvao da to učine odmah po izbijanju „plinske afere“.

Unosni angažmani bez osobne odgovornosti…

Svatko od njih troje dospio je ili ostao u Upravi INA-e isključivo voljom toga istog Andreja Plenkovića pa je očito da na njihovim vrijednosnim vagama otpremnine imaju daleko veću težinu od lojalnosti ili, oprostite na izrazu, zahvalnosti čovjeku zbog kojeg su uopće dospjeli na svoje pozicije.

Trojka će ostvariti idealni „hrvatski san“, sjedila je zahvaljujući politici u Upravi najveće hrvatske tvrtke uživajući u beneficijama korporacije bez ikakve stvarne osobne odgovornosti za njeno poslovanje. Kada je na kraju i zbog njihovoga nerada ili elementarne nesposobnosti i nezainteresiranosti vrč razbijen nitko od njih nema potrebe javno objasniti što su zapravo oni uopće radili i zašto misle da nisu suodgovorni za pričinjenu financijsku štetu.

Članak se nastavlja ispod oglasa

…za koje ne trebaju kvalifikacije

Ne treba zaboraviti da je Barbara Dorić od 2014. do 2018. bila predsjednica Uprave Agencije za ugljikovodike „nadležne za praćenje i nadzor svih radova za istraživanje i proizvodnju nafte i plina“ te je njeno postavljanje na mjesto članice Uprave INA-e, znači tvrtke čije je poslovanje bilo pod njenim nadzorom, samo po sebi dvojbeno.

Za razliku od gospođe Dorić koja posjeduje barem formalno obrazovanje za rad u upravljačkim strukturama jedne energetske kompanije, Hrvatsku energetsku regulatornu agenciju (HERA) vodi već u svom drugom mandatu Danijel Žamboki, osoba bez ikakvoga prethodnog iskustva u energetskom sektoru.

Bezobrazluk na Odboru za gospodarstvo

Nakon takvoga rijetko viđenog bahatog i bezobraznog performansa pred saborskim Odborom za gospodarstvo održanim u petak na kojem se raspravljalo o „plinskoj aferi“ izvjesno je da će HERA uskoro dobiti novoga šefa. Je li gospodin Žamboki već prije održavanja same sjednice znao da će njegova glava biti ponuđena gnjevnoj javnosti pa je odlučio i dodatno pucati sam sebi u nogu ili je zakazala njegova socijalna inteligencija nije zapravo ni važno.

Danijel Žamboki došao je na čelo HERA-e ne zato što je nešto znao o tržištu energenata, mogao je isto tako voditi HANFA-u ili HAKOM, gospodin Žamboki postao je predsjednik Upravnoga vijeća energetskoga regulatora jer je tada i kasnije nekom od utjecajnih partijskih klanova trebao upravo on kako bi zajednički radili na realizaciji „hrvatskoga sna“.

HDZ je osuđen na rasap

Bijes velikoga dijela hrvatske javnosti usmjeren je gotovo isključivo protiv premijera Andreja Plenkovića kome se možda i zbog toga pričinjaju paramilitarne skupine željne nasilnoga svrgavanja vlasti. Ali stvari su puno jednostavnije. HDZ je povijesno gledano izgubio razloge svoga postojanja još prije četvrt stoljeća tako da Andrej Plenković nikada nije ni imao realne šanse pripitomiti hrvatskoga moloha.

Članak se nastavlja ispod oglasa

I to zbog svoga drugog, trećeg i četvrtog ešalona, zbog svih svojih škugora i žambokija, zbog dalića i dorića gdje je potpuno nevažno jesu li oni „partijci“ ili „parapartijci“, dolaze li redovno na stranačke sastanke ili samo vjerno glasaju za najdržavotvorniju od svih hrvatskih stranaka. Radi njihove brojnosti, svekolike kapilarne umreženosti, malograđanštine kao norme i dominirajućih mediokriteta HDZ je kao stranka ipak osuđena na rasap.

Talijanska Krščanska Demokracija bila je dominantna politička stranka od 1945. do 1994. godine kada je nakon antikorupcijske istrage „Mani pulite“ nepovratno razbucana. Nije pitanje hoće li se hrvatske „Čiste ruke“ dogoditi, pitanje je samo koliko dugo će Hrvatska na njih čekati tako da će i trenutačno iznimno popularni i široko prihvaćeni „hrvatski san“ za mnoge na koncu ipak postati noćna mora koju će svi htjeti što prije zaboraviti.

 

Pretplatite se na Telegram i podržite beskompromisno novinarstvo koje politički moćnici pokušavaju ušutkati. Već od 39 kuna mjesečno za sve naše autore, istrage, vijesti i analize.

Source link: www.telegram.hr