AFP
Nakon što je Ukrajini zanijekao pravo na postojanje, Ukrajincima zanijekao pravo na nacionalni identitet proglasivši ih neonacistima, poslao rusku vojsku da ih denacificira «oslobađanjem» Ukrajine od Ukrajinaca, sravnjujući ukrajinske gradove sa zemljom, Zapad je počeo ozbiljno shvaćati Vladimira Putina. Odjednom je postalo razumljivo što to znači dovesti Europu u ovisnost o ruskom plinu i nafti, u kojoj je mjeri Njemačka, ponajviše u mandatima kancelarke Merkel, gradeći energetske «mostove» s Rusijom, financirala i ohrabrivala Putinovu politiku «ruskog svijeta» ili, u prijevodu, politiku ruskog porobljavanja Europe.
No još uvijek nije osviještena dubina Putinove ideološko-političke infiltracije u političke sustave, u državne institucije, u kulturu, medije i NGO sektor zapadnih država europskog, ali i američkog kontinenta. A upravo ta ideološko-politička infiltracija moćno je sredstvo utjecaja i upravljanja i, uz energetsku ovisnost, druga je jaka poluga projekta «ruskog svijeta».
Financiranje kampanja
Provedbenu bazu Rusija je naslijedila. Priroda joj je podarila zemlju bogatu energentima o kojima ovisi suvremeni svijet, a Sovjetski Savez ostavio joj je snažnu obavještajnu mrežu jednopartijskog komunističkog imperija koja je s rušenjem Berlinskog zida i s procesom globalizacije dobila i novi prostor djelovanja. Komunizam kao ideološko-politički model je pokopan, (pro)sovjetska obavještajna mreža je preraspoređena na nove zadaće. I vrlo se udobno ugnijezdila u zapadnim sveučilištima, političkim, obavještajnim i gospodarskim sustavima, u tzv. civilnom društvu, medijima…
Mnogo je lakše pratiti puteve nafte i plina nego puteve tajnih službi i njihovih agentura. A vjerojatno je lakše i priznati da je Putin ovladao (europskim) energetskim sustavom pa i da ilegalno financira izborne kampanje zapadnih političara – svojih simpatizera, pijuna ili tek korisnih idiota – nego priznati da je preko različitih radikalno lijevih pokreta kojima je cilj mijenjati američku i europsku povijest u skladu s nekadašnjim komunističkim narativima o pokvarenom, osvajačkom i izrabljivačkom Zapadu, ovladao nekadašnjim svjetskim akademskim središtima izvrsnosti i slobodne misli: Stanfordom, Harvardom, Tuebingenom, Oxfordom, Sorbonnom…
U posljednjih se petnaestak godina često u medijima pisalo da Putin financira krajnje desne izrazito suverenističke političke stranke u Europi i njihove šefove: od francuske Nacionalne fronte/Nacionalnog okupljanja Marine le Pen, Alternative za Njemačku (AfD), talijanske Lige Mattea Salvinija, do grčkih Zlatnih zora ili Domovinskog pokreta u Hrvatskoj. Manje se željela vidjeti, a još manje propitati, njegova uloga u proizvodnji i povremenom dovođenju na vlast anarhističkih i neoboljševičkih, radikalno lijevih pokreta, poput grčke Syrize, talijanskih 5 zvjezdica, španjolskog Podemosa. Ili njihovih pandana u Hrvatskoj: Živog zida i platforme Možemo.
Veze u Austriji
Ponajmanje se željela sagledati njegova uloga u političkom slabljenju Europe kroz proizvodnju političkih ekstrema (desnih, koji odmah dobiju atribut nepodobnih za vlast, i lijevih, kojima se tepa da su progresivni «glasovi nezadovoljstva») i stvaranje neprepoznatljivog mainstream centra koji eutanazira političku dinamiku. Najbolji primjer takvog političkog projekta je njemačka politička scena. Ali i hrvatska je politička scena sasvim dobar primjer.
Putinova bliska interesna povezanost s Orbanovom Mađarskom i prije invazije je bila notorna, kao i njegove plinske i druge veze s Njemačkom – od Schrödera do Merkel. No javnoj pozornosti promaknula je njegova duboka povezanost s cjelokupnim austrijskim političkim establišmentom. U sjećanju je uglavnom ostao tek njegov ples s bivšom austrijskom ministricom vanjskih poslova Karin Kneissl na njezinu vjenčanju, koja mu je pružila priliku da pokaže svoje romantično lice tek koji mjesec nakon što su njegove službe u Velikoj Britaniji novičokom pokušale usmrtiti bivšeg ruskog obavještajca Sergeja Škripala. Javnoj je pozornosti promaknulo da je nakon isteka mandata bivša ministrica nagrađena direktorskom pozicijom u Rosnjeftu.
Putinov politički utjecaj u državama bivše komunističke Europe, preko starih obavještajnih struktura, je notoran. Ali ni SAD ni EU nisu se baš osobito trudili smanjiti ga.
No ako se želi nešto naučiti iz ove ruske agresije na Ukrajinu, u nadolazećem vremenu bit će nužno rasvijetliti i povijest širenja ruskog utjecaja u zapadnim društvima, od sloma komunizma do današnjih dana. U protivnom, izvjesno je ponavljanje pogreške koja je učinjena sa Slobodanom Miloševićem. Nakon propalog velikosrpskog projekta, Milošević je poslan u Haag, natovarena mu je cjelokupna i isključiva odgovornost za srpske ratove u Hrvatskoj, u BiH i Kosovu.
A obavještajna mreža, stasala u nekadašnjem JNA — KOS-ovu gnijezdu, prerasporedila se i uz institucionalnu potporu Srpske pravoslavne crkve prionula je provedbi «srpskog sveta», starog projekta u novome ruhu, manje balkanske inačice velikog «ruskog sveta». Dobrim je dijelom uspjela upravljački ovladati državama u kojima je, sa Slobodanom Miloševićem, izgubila rat za «veliku Srbiju». I ostala je trajni generator sukoba i nestabilnosti.
Source link: slobodnadalmacija.hr
