Damjan Tadic/Cropix
Nakon Ključa Hrvatske, dočekali smo, eto, i Odlučnost i pravednost. Ako vam je slučajno promaklo, Ključ Hrvatske je novo ime Živog zida, odnosno nekadašnjeg Saveza za promjene («Razmišljajući o ključnim vremenima, ključnim problemima, ključnim rješenjima i ključnim ljudima, došli smo do tog novog imena stranke koje je dio procesa rebrendiranja stranke», pojasnio je promjenu imena Ivan Vilibor Sinčić, deklarirani antieuropski političar na plaći Europarlamenta).
Odlučnost i pravednost (OIP) je ime nove stranke, još jedne na ovdašnjoj političkoj sceni – davno smo prešli brojku od 100 registriranih! — a osnivačica joj je saborska zastupnica i bivša članica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto. Još nije u registru političkih stranaka, a njezino osnivanje je, kako je Vidović Krišto rekla, «nužan korak kako bi se pokrenuo proces krupnih društvenih promjena».
Ono što imena ovih stranaka čini indikativnim je izbjegavanje ideološkog određenja u samom nazivu stranke. Vidović Krišto, iako je po njezinim istupima možemo percipirati kao desno orijentiranu i konzervativnu političarku, ima potrebu naglasiti kako OIP neće biti ideološki određena stranka.
«Za mene je ključno svjetozanozorsko pitanje vladavina prava i stoga naziv naše straneke u otpunosti komunicira potrebu današnjeg trenutka. Nije u Hrvatskoj primarno ide li netko u crkvu ili ne. Nisu obespravljeni lijevi i desni, crveni i plani, obespravljeni su svi koji su izvan vladajućih struktura, koje također nisu ideološki unisone nego ih okuplja interes».
Ipak, kad primjećuje da su na «vlasti djeca komunizma», Vidović Krišto ipak determinira svoje polazišne političke pozicije. Očekivano, prisvaja i diskurs populista koji se srčano bore protiv «korumpiranih elita», pa tako kaže da u Hrvatskoj «ne funkcionira pravni poredak i vlada nejednakost», dok je s druge strane tog poretka – narod. U kojeg se svi populisti tako rado zaklinju.
A tu je i simptomatično izbjegavanje ideološkog određenja u samom začetku djelovanja, što novu stranku također približava populizmu, koji je uostalom već neko vrijeme zapravo politički mainstream, ne samo zbog razočaranosti velikim idejama, ponašanjem oligarhija i vladajućih elita, i nipošto ne samo kod nas.
Baš kao i donedavni splitski gradonačelnik Ivica Puljak, Vidović Krišto najavljuje i «uvođenje reda» u Hrvatskoj. Naravno, odlučno, a i kako bi drukčije kad ti se stranka zove Odlučnost i pravednost.
I dok se nekada lijevi ili desni predznak neke stranke mogao iščitavati već iz toga je li joj ime počinjalo pridjevom «hrvatska…», danas smo očito debelo u eri populističkih opcija, koje se nastoje svidjeti biračima tako što će «gađati» njihove najveće frustracije i životne probleme, a ne toliko svjetonazor.
Osnivanje nove stranke može se gledati i u kontekstu daljnjeg mrvljenja tradicionalno razjedinjene hrvatske desnice, baš kao i kroz kronično neuspješnu potragu desnice za liderom ili lidericom (sjeća li se još netko Ruže Tomašić ili pak Brune Esih, nesuđenih predvodnica nikad ujedinjenih desnih opcija?!).
Imali smo Hrast, pa dočekali Most, onda smo na ljevici dobili aktivistički nazvanu zeleno-lijevu platformu Možemo!, a evo, sada imamo i Ključ Hrvatske te Odlučnost i pravednost. Što je iduće? Najpoštenija stranka; Najbolja stranka; Nitko nije uz narod kao mi; Rješavamo vas korupcije; Stranka koja najbolje zastupa narod; Savez potlačenih Hrvata; Srušimo bandu lopovsku; Mi ili nitko; Kajmak i marmelada?!… Stranku s imenom i prezimenom smo već imali, baš kao i Pametno, Fokus…
Nazvati se socijaldemokratom, demokršćaninom, republikancem, demokratom, liberalom, komunistom… više definitivno nije u modi. I zato nas više ništa ne bi smjelo iznenaditi. Pri tom treba imati na umu upozorenje politologa da populizam baš i ne mari za poštivanje demokratskih procedura, ili su im one samo nužni «alat» za provođenje misonarskih planova, a iskustva pokazuju da u gorljivom «pravedničkom zanosu» najčešće stradaju prava manjina, što je zapravo pravi ispit za svaki demokratski sustav.
Također, pokazalo se da su vlade sastavljene od populističkih opcija — koje se često bolje snalaze dok su u oporbi i u poziciji onih koji kritiziraju i prozivaju — uglavnom vrlo nestabilne i kratkog daha.
No, višegodišnji stranački dualizam na vlasti u Hrvata očito je urodio rastom nepovjerenja u najveće stranke. Nepotizam, diktat podobnosti, korupcijske afere, «uhljebljivanje» i pretvaranje stranačkih iskaznica u «ulaznice» za svijet privilegija ili barem dobivanja poslova na državni ili račun jedinica lokalne samouprave probudile su populizam i protestne opcije i kod nas. U susjednoj Sloveniji, primjerice, takav je proces već odavno na djelu.
Populizam nije samo retorički ili stil političke komunikacije, on je i svojevrsna «ideologija umjesto ideologija». Jedan od vodećih teoretičara današnjice kad je u pitanju populizam, Cas Mudde, zato govori o «populističkom duhu vremena».
Istina, istraživanje rejtinga i dalje pokazuju da najveće povjerenje birača imaju HDZ i SDP. Prvi bez obzira na broj korupcijskih afera, drugi bez obzira na to koliko su uzdrmani unutarstranačkim ratovima i očitom nesposobnošću vodstva stranke da se nametne kao opcija koja će, ne samo među članstvom, biti doživljena kao potencijalni nositelj promjena. I to nešto govori. Pa i o izgledima novih opcija s «opisnim» imenima.
Oni zasad mogu računati tek na to da postanu dio pregovora o nekoj budućoj koalicijskoj vlasti, ali i to je nešto u odnosu na vrijeme kad smo se ismijavali sa strankama koje su nosile nazive poput Hrvatska stranka naravnog zakona…
Sjećate se, oni su, usred sveopćeg meteža, propagirali transcendentalnu meditaciju. U vrijeme kad je malo tko vjerovao u mir. Baš kao što danas, primjerice, malo tko vjeruje u poštenje. A pogotovo ne u kombinaciji s politikom.
Source link: slobodnadalmacija.hr
