Miro Kovač Zeljko Puhovski/Cropix
Pokušaj predsjednika Milanovića da podršku ulasku Finske i Švedske u NATO uvjetuje promjenom izbornog zakona u BiH jednostavno ne može proći! To je potpuno pogrešan pristup, apsurdan u trenutku kad je čitav Zapad ujedinjen. Time se samo može postići obrnuto, ugroziti naklonost starih saveznika Hrvatske kao što su Amerika, Njemačka, danas i Francuska!
Jer nije sporno da u nekoj situaciji pokušate nametnuti svoje interese i da se pokažete kao tvrd pregovarač, ali ako ne želite postići kontraučinak – morate pogoditi i vrijeme i mjesto za to! U ovoj situaciji to nije slučaj…
Ovako nam je najnoviju inicijativu Zorana Milanovića komentirao diplomat s velikim iskustvom, koji zbog prirode svojeg današnjeg angažmana još ne može pod svojim imenom komentirati aktualni slučaj.
No negativni komentari stigli su i od Milanovićevih bivših bliskih suradnika. Tako je, primjerice, Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj Vladi, istupe svojeg premijera šefa ocijenila «štetnima» i «kontradiktornima» još krajem siječnja, prije ruske invazije na Ukrajinu.
Njegove tadašnje izjave o Ukrajini, odnosno protivljenje ideji «ubrzanog» primanja te zemlje u EU i NATO, ona je stavila u kategoriju «protiv zdravog razuma».
Dva i pol mjeseca kasnije, bivša ministrica s jednako negativnim predznakom komentira sadržaj Milanovićevih vanjskopolitičkih istupa, odnosno povezivanje problema Hrvata u BiH s ulaskom Finske i Švedske u NATO, pri čemu je još «zasolio» kako će smatrati izdajnicima i da će proganjati kao «đavo grešnu dušu» sve koji to ne podrže i u Saboru. Pusić je, nakon svega, njegovu najavu blokade švedsko-finskog ulaska u članstvo NATO-a nazvala «apsurdnom, komičnom i žalosnom».
Slično je reagirao još jedan bivši ministar vanjskih poslova. U pitanju je i nekadašnji Milanovićev stranački kolega. SDP-ovac Tonino Picula, inače zastupnik u Europskom parlamentu.
On je ovih dana nedvosmisleno poručio kako se «ne slaže s povezivanjem ulaska Švedske i Finske u NATO i rješavanja dugotrajne krize funkcioniranja BiH kao države jer je izborni zakon koji treba mijenjati tek jedan od elemenata krize».
«Ulazak ove dvije zemlje u NATO je i neposredan doprinos sigurnosti BiH, pa time i Hrvata u BiH. Za rješavanje tamošnjih problema treba prije svega potražiti rješenja unutar same BiH, ali svakako i uz pomoć EU-a», jasan je bio Picula u svojem istupu na ovu temu.
On nam je još i prije Milanovićeve ideje o vetu i posljednjih nekoliko «okršaja» s Vladom komentirao kako sukobi predsjednika s premijerom Andrejem Plenkovićem, u kojima se ne uspijeva «sačuvati ni minimum državnog jedinstva na području vanjske politike», izazivaju «u najmanju ruku, zbunjenost među našim saveznicima i partnerima».
No ne misle svi bivši ministri vanjskih poslova baš tako, odnosno, ne drže svi da je Milanovićeva ideja posve neostvariva (iako pritom treba dodati da su u međuvremenu izbori u BiH i raspisani za 2. listopada, dok će odluka o novim članicama, po svemu sudeći, ići na Sjevernoatlantsko vijeće, što će reći da će biti donesena na razini veleposlanika, a ne šefova vlada ili država!).
Naime, bivši HDZ-ov ministar vanjskih i europskih poslova, ali i Plenkovićev izazivač na unutarstranačkim izborima u ožujku 2020., Miro Kovač, na naše pitanje je li realno očekivati razumijevanje ostalih članica NATO-a i političkih partnera Hrvatske za ovakvo uvjetovanje podrške proširenju NATO-a, ovako odgovara:
– Nema potrebe za samobičevanjem. Pogled svakog hrvatskog dužnosnika po logici stvari mora biti kroatocentričan. Drugim riječima, kao hrvatski dužnosnik polazim od hrvatskog interesa i nastojim ga što lakše ostvariti. Kao ministar uspio sam sa svojim suradnicima zaštititi hrvatske interese u procesu otvaranja pregovora Srbije o članstvu Srbije u EU-u, u onom famoznom poglavlju 23 koje se tiče vladavine prava. Sjećam se da sam tada bio na udaru nekih domaćih medija. Danas se pak na tu stečevinu pozivaju i «lijevi» i «desni» u Hrvatskoj. Drago mi je da se isplatilo izložiti se kritikama.
Isto tako se sjećam da su 2016. godine dva belgijska pokrajinska parlamenta, ona Valonije i Bruxellesa, čija je ratifikacija bila nužna, blokirala belgijsku nacionalnu proceduru potvrđivanja CETA-e, sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i Kanade. Cijeli EU, koji je tada još imao 28 članica, ali i Kanada, čekali su dva pokrajinska parlamenta u Belgiji! Na kraju, kako bi se spasila ratifikacija toga sporazuma, ipak su dogovorena tražena izuzeća za Belgiju.
Tako je i u ovom današnjem slučaju moguće postići jedno i drugo, i učlanjenje Finske i Švedske, ako budu pozvane u NATO, i ono što je Ustavom BiH, to jest Daytonskim mirovnim sporazumom, zajamčeno: puna izborna ravnopravnost Hrvata s druga dva ustavotvorna naroda u BiH.
Bivšeg HDZ-ova ministra pitali smo i koliko nam štete nanose dijametralno različite vanjskopolitičke agende Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno, kako to naš sugovornik sam kaže, njihovo «duboko međusobno nepovjerenje»:
– Ljepše bi izgledalo da imamo javno suglasje, ali ako ga nema na vidiku, onda je na kraju ključno, kako je doslovce govorio Helmut Kohl, «što odostraga izađe», znači kako konačno stvari ispadnu. A u slučaju BiH, ključno je da se poštuje vladavina prava i da Hrvati dobiju ono što im po Ustavu pripada, da zaista oni biraju svojeg člana u Predsjedništvo BiH i svoje izaslanike u Dom naroda Parlamenta Federacije – kazao je Kovač za «Slobodnu».
Kriza dvoglave izvršne vlasti
Kriza u odnosima Pantovčaka i Banskih dvora, koja se sve više odražava i na vanjskopolitičku poziciju RH, aktualizirala je i temu raspodjele ustavnih ovlasti. Politolog Berto Šalaj, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, među onima je koji već neko vrijeme upozoravaju da “dvoglava izvršna vlast” – kakvu imamo od ustavnih promjena 2000., kad smo se odlučili za parlamentarni sustav po kojemu je središnja izvršna vlast Vlada s parlamentarnom većinom, ali su predsjedniku ostavljene neke ovlasti iz Tuđmanove polupredsjedničke ere – “očito nije dobra”.
Šalaj je ovih dana za HRT konstatirao kako nije moguće natjerati predsjednika i premijera na suradnju u kreiranju vanjske politike, pa se može očekivati da će se ovakva situacija – produžiti.
”Oni jedni drugima ne mogu politički nauditi. Niti Vlada ima snagu da opozove predsjednika u Saboru, niti predsjednik iz svoje ustavne pozicije može rušiti Vladu”, ocjenjuje Šalaj.
Source link: slobodnadalmacija.hr
