Rusija Vladimira Putina uvelike baštini višestoljetne tradicije i carske i sovjetske Rusije u odnosu prema Ukrajini

Kako su ruski vladari haračili Ukrajinom kroz povijest: Staljinov genocid, zabrane jezika, etnička čišćenja i sada Putin

Nakon što je demolirao ukrajinsko selo, Staljin se u čistkama 1930-ih obračunao i s dobrim dijelom ukrajinske intelektualne i kulturne elite. Potom je u dogovoru s Hitlerom 1939. godine zauzeo ukrajinski dio tadašnje Poljske, što su mu nakon rata njegovi zapadni saveznici prepustili. Uslijedilo je etničko čišćenje Krima, odakle je deportirano tatarsko stanovništvo pa je ostvarena značajna ruska većina

U eseju Tragedija Srednje Europe (1984.) Milan Kundera napisao je: “U Srednjoj Europi, istočnoj granici Zapada, svi su oduvijek osobito osjetljivi na opasnosti od ruske sile”. Tada je on na umu imao prvenstveno sovjetsku Rusiju, ali podsjeća i na višestoljetne nedaće okolnih naroda za vrijeme Ruskoga Carstva. Ukrajina, jasno, nije dijelom Srednje Europe (poput Kundere tada, i danas se možemo zapitati o identitetu Srednje Europe, no to je drugo pitanje).

Članak se nastavlja ispod oglasa

Međutim, kako se širenjem Europske unije granica na neki način pomaknula, Ukrajina se našla između Zapada i golemog istočnog susjeda pa sad, uz poslušnu Bjelorusiju, čini posljednju prepreku između dviju sfera. Povijesno, Rusija je često tražila taj prostor distinkcije, razmaka od svojih zapadnih konkurenata. U razgovoru s predstavnicima NATO-a Vladimir Putin nedavno je bio prilično jasan oko toga.

Osim toga, ruski autokrat definitivno iskorištava geopolitičku situaciju za provođenje osvete zbog ponižavanja Rusije nakon pada Sovjetskog Saveza. U sadašnjim okolnostima, nažalost, Ukrajina je bila neizbježna žrtva. Na taj način, Rusija Vladimira Putina uvelike baštini višestoljetne tradicije i carske i sovjetske Rusije.

Kijev kao mjesto rođenja ruske nacije

Ukrajinsko-ruske veze sežu duboko u srednji vijek. Za obje je nacije posebno važna velika Kijevska Kneževina (od IX. stoljeća) sa središtem u današnjoj Ukrajini. Ubrzo je iz Bizanta preuzeto kršćanstvo, a ime Rus u velikoj se mjeri širi na okolna plemena. I danas dio Rusa na Kijev gleda kao mjesto rođenja njihove nacije.

Ta se zajednica kneževina u razvijenom srednjem vijeku raspada na niz manjih jedinica, a međusobni sukobi i invazije s istoka (posebno mongolske Zlatne Horde) značajno usporavaju njihov razvoj. Mongoli su u XIII. stoljeću zauzeli i Kijev, a grad kasnije ulazi u sastav srednjovjekovne litvanske, odnosno poljske države.

S druge strane, Moskva je osnovana u XII. stoljeću, a krajem sljedećeg stoljeća nastaje Moskovska kneževina – nova jezgra ruske države. Iako su Mongoli u jednom trenutku spalili grad, tijekom sljedećih stoljeća njezini veliki knezovi nameću svoju vlast okolnim područjima; u XVI. stoljeću Ivan Grozni postaje prvi ruski car. Međutim, carstvo potom ulazi u nestabilan period.

Nasilno suzbijanje nacionalnog pokreta

Nešto kasnije, ukrajinsko područje pod kozačkim je vodstvom oslobođeno poljske vlasti, ali sami se ne mogu održati pa se za pomoć obraćaju novoj ruskoj dinastiji Romanovima. Tako se 1654. Perejaslavskim ugovorom ukrajinski prostor stavlja pod “rusku zaštitu”, što će Rusi nadalje tumačiti kao pripajanje.

Oko Ukrajine se i sljedećih desetljeća vode poljsko-ruski sukobi; Moskva provodi represivnu politiku nad područjem pod svojom zaštitom. Katarina Velika suzbija Kozake i podjelama Poljske u zadnjem dijelu XVIII. stoljeća stječe kontrolu nad većinom zemlje; tada i Krim dolazi pod rusku vlast.

Polovicom XIX. stoljeća u Ukrajini se javlja nacionalni pokret gdje je u Ćilirolometodskom društvu važnu ulogu imao njihov najveći pjesnik Taras Ševčenko, no ti su pokušaji nasilno suzbijeni. U međuvremenu Rusi ukidaju Grkokatoličku crkvu u Ukrajini, a njezine vjernike prisiljavaju na prijelazu pravoslavlju.

Zabrana knjiga i kazališta na ukrajinskom jeziku

Novi udarac stiže za ruskog cara Aleksandara II. (1855–1885.) kad je došlo do zabrane tiskanja knjiga na ukrajinskom jeziku. Dekretom iz 1876. godine (tzv. Emski ukaz) zabrana je zahvatila kazalište i javni govor. Takvo se stanje održalo do popuštanja represije poslije ruske revolucije 1905. godine.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Raspadom carske Rusije, odnosno Brestlitovskim mirom iz 1918. godine, Ukrajinci nakratko dobivaju samostalnost, ali porazom Centralnih sila situacija se mijenja i počinje novi rat za neovisnost. Iz toga je Ukrajina izašla rascjepkana između Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske, dok je njezin istočni dio 1922. godine uključen u sastav SSSR-a.

Neki od najtežih trenutaka u ukrajinsko-ruskim odnosima tek su slijedili. Staljinove mjere nasilne kolektivizacije uzrokuju masovnu glad koja je u samo dvije godine (1932–1933.) odnijela nekoliko milijuna života, od čega daleko najviše upravo u Ukrajini. Zločin je ostao zapamćen kao Holodomor.

Namjerno demoliranje ukrajinskog sela

Tamošnji su seljaci pružili velik otpor Staljinovim mjerama i uglavnom postoji konsenzus da je neproporcionalno visoka razina smrtnosti u Ukrajini izazvana namjerno. Po mnogima, ovakvo postupanje može se smatrati genocidom (Hrvatska nije među zemljama koje tako definiraju sovjetski zločin).

Nakon što je demolirao ukrajinsko selo, Staljin se u čistkama 1930-ih obračunao i s dobrim dijelom ukrajinske intelektualne i kulturne elite. Potom je u dogovoru s Hitlerom 1939. godine zauzeo ukrajinski dio tadašnje Poljske, što su mu nakon rata njegovi zapadni saveznici prepustili. Uslijedilo je etničko čišćenje Krima (od 1922. autonomna sovjetska republika) odakle je deportirano tatarsko stanovništvo pa je ostvarena značajna ruska većina. To će u aktualnom stoljeću Putinu postati važan argument za opravdavanje aneksije.

Nastojeći zadobiti lojalnost stanovništva, Nikita Hruščov, sovjetski vođa ukrajinskog podrijetla, poluotok je 1954. godine pripojio SSR Ukrajini, gdje ostaje i nakon raspada SSSR-a. Druga polovica dvadesetog stoljeća za ukrajinski je narod uglavnom bila manje traumatična, iako je sovjetski vrh negiranjem razmjera nuklearne katastrofe u Černobilu ponovno žrtvovao primarno ukrajinske živote za svoje političke ciljeve.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Memorandum za očuvanje suvereniteta

S ostvarenjem ukrajinske samostalnosti postavljaju se pitanja nuklearnog razoružanja i sovjetske Crnomorske flote smještene na Krimu. Uz posredovanje zapadnih zemalja, Budimpeštanskim memorandumom 1994. godine Ukrajina je naslijeđeno nuklearno naoružanje proslijedila Rusiji, a dogovor o podjeli flote tri godine kasnije osnažen je sporazumom kojim je, između ostaloga, trebao biti osiguran ukrajinski teritorijalni suverenitet.

Dakako, rusko pripajanje Krima 2014. godine dokinulo je svaku raspravu o valjanosti sporazuma, no Putin je još u prvim godinama svog predsjedničkog mandata itekako ulazio u pitanja ukrajinske unutarnje politike s jedne strane, i odnosa sa zapadnim zemljama, s druge.

Očiti primjer podrška je proruskom političaru Viktoru Janukoviču koji je izbornom prevarom 2004. godine umalo postao ukrajinskim predsjednikom. Uslijedio je masovni prosvjed građana (Narančasta revolucija), a potom je Vrhovni sud poništio rezultate te je u ponovljenom krugu izbora pobijedio proeuropski nastrojeni Viktor Juščenko.

Putin provodio ono što se godinama priprema

NATO se razmjerno brzo proširio zemljama nekadašnjeg sovjetskog područja interesa, značajno se približivši ruskim granicama. O Ukrajini se govorilo kao potencijalnom kandidatu u budućnosti. Dakako, Putinu se ovo nije nimalo sviđalo. Ukrajinsko približavanje zapadnim zemljama otežalo bi rusko vraćanje u sferu najvećih geopolitičkih sila. Uostalom, na Ukrajinu gleda kao povijesno i kulturološki neodvojivu cjelinu Rusije.

Iz njegove perspektive, situacija se popravila oko 2010. godine. Juščenkovim uvjerljivim porazom na predsjedničkim izborima odgođeno je ukrajinsko okretanje Zapadu. Pobijedivši Juliju Timošenko, na mjesto predsjednika došao je Janukovič. Sljedećih godina zemlja klizi u rusku sferu. Konačno, 2013–2014. godine počinju novi masovni prosvjedi (Euromajdan) nakon kojih Janukovič bježi u Rusiju.

Članak se nastavlja ispod oglasa

Ipak, Vladimir Putin nametnuo je svoje interese i nakon nelegitimnog referenduma u proljeće 2014. godine pripojio Krim Rusiji. Pruža potom i podršku proruskim separatističkim snagama u istočnim oblastima Lugansk i Donjeck; počinje veliki oružani sukob s ukrajinskom vojskom.

Primirje iz 2015. godine ne donosi rješenje, a zemlja ostaje ozbiljno destabilizirana i u stalnom strahu od ruske okupacije – sve do ovog tjedna – kad je Putin počeo provoditi ono što je proteklih godina očito pripremao.

Source link: www.telegram.hr