Srdačan susret Milanovića i Dodika u Ljubljani, u svibnju ove godineAles Beno
U redu, znamo da su dani na Pantovčaku ponekad beskrajno dugi, da se baš nešto ne putuje po svijetu i da između dva primanja delegacija pučkih pjevača ili najboljih mladih matematičara čovjeku svašta može pasti na pamet. Sve je to ljudski. Ali politika je, među ostalim, i pitanje dobrog ukusa. Utoliko je ona, kao što zna svaki brucoš s Fakulteta političkih znanosti, opisiva i kao umijeće mogućeg.
Još kad si na funkciji predsjednika Republike, o tim bi stvarima zaista trebao povesti računa.
Čini se da naš aktualni predsjednik, Zoran Milanović, na to sve više, svjesno ili ne, zaboravlja. Pa se sad već posve nekontrolirano upušta u dnevne retoričke obračune sa svima. Zaboravljajući da nije samo novi miljenik ratoborne desnice niti samo prvo ime oporbe vladajućem HDZ-u (iz SDP-a će neuvjerljivo reći da to baš i nije tako, da imaju oni svog lidera, ali šutnja iz platforme Možemo! na sve, pa i najšokantnije Milanovićeve eskapade govori daleko više o stvarnom stanju stvari!), nego je, eto, i predsjednik svih građana RH.
Rezultat posljednjih zaoštravanja je njegovo odustajanje od planiranog odlaska na obilježavanje 28. obljetnice humanitarnog konvoja «Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu», navodno zbog procjene hrvatskih obavještajaca da to ne bi bilo posve sigurno.
Istina, i tu se vuku repovi u smislu reakcije sigurnosnih službi u samoj BiH, odakle se može čuti kako oni nisu primili niti jednu informaciju koja bi upućivala na sigurnosnu ugroženost predsjednika RH(!), a slično se moglo čuti i od premijera Andreja Plenkovića, koji je kazao kako ni on nije čuo za procjene zbog kojih bi trebalo otkazati takav posjet…
Daleko od toga da neke teme koje Milanović otvara nisu legitimne i potrebne, prije svega ona o stvarnoj jednakopravnosti konstitutivnih naroda u BiH, što je problem koji se dugo vuče kao smetnja boljim odnosima RH i BiH. Legitimno je i raspravljati treba li Hrvatska agilnije iskoristiti svoje članstvo u EU da zbog toga malo oštrije «pritisne» BiH, ali čini se da je Milanović u toj svojoj borbi ipak olako prešao granice dobrog ukusa, pa već i sam njegov stil, koji ubrzano vodi ka eskalaciji odnosa, postaje zapravo kontraproduktivan po interese tamošnjih Hrvata.
Prije svega, Milanović je skrenuo sa staze konstruktivne političke komunikacije posve nepotrebnim upuštanjem u propitivanje «težine» pokolja u Srebrenici («Postoje različite vrste genocida», kazao je, među ostalim), čime se upustio u polemike koje su posve neprimjerene njegovoj funkciji, a ujedno zapuhao u vjetar velikosrpskih revizionista koji samo čekaju «nezavisni izvor» koji će potvrditi da genocida tamo ustvari nije niti bilo, odnosno, da vjerojatno nije bilo ni ratnog zločina, nego su to «mrzitelji srpstva» izmislili…
Milanović ima još jednu «packu» u novijoj biografiji nad kojom bi se zbilja trebao zamisliti. Ili on sam ili barem netko od savjetnika, ukoliko se nisu redom svojevoljno poistovjetili s onim figuricama umiljatih psića koje neki još drže u automobilima da veselo kimaju glavom dok gume prelaze preko neravnina na cesti.
Naime, naivnom primjenom one «neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj», i njemu je prvi čovjek bosanskih Srba, Milorad Dodik, postao glavni saveznik u BiH. Ako već HDZ-ov Dragan Čović ima nekih pragmatičnih interesa za takvo ponašanje u tamošnjim institucijama, sve kako bi progurao ono što smatra interesima Hrvata u BiH, što treba Milanoviću da staje uz bok i obranu čovjeka pod sankcijama SAD-a, a kojega posljednjih tjedana kao glavni problem stabilnosti u BiH proziva i čitava diplomatska EU?
«Dodik ih provocira, zato što mu gaze po prstima cijelo vrijeme. Razumijem to ponašanje. Ne potičem ga, svaki put mu kažem 'Daj, iskuliraj se!'. Ali što može Dodik? Ništa. Nema čovjek dvije duge cijevi. Ali on ih provocira jer ima posla s ljudima koji su profesionalni lažovi i kojima ništa nije sveto i pokrali bi jednu cijelu političku zajednicu, a to su bosanskohercegovački Hrvati», objasnio je Milanović u ponedjeljak svoj odnos s Dodikom.
Nije ništa kazao o tome zašto Dodik već mjesecima, otprilike jednom tjedno, u posljednje vrijeme i češće, najavljuje odcjepljenje Republike Srpske od BiH. Nije se Milanović osvrtao niti na Dodikove bliske veze sa Srbijom i njegovo trčanje u krilo zaštite majčice Rusije…
I to je problem. Veći čak i od činjenice da se s Dodikom redovito sastaje, što se može opravdati kao otvaranje puta dijalogu. No, kad brani Dodika, čovjeka koji svako toliko prijeti razbijanjen BiH, evo po najnovijem i prijeti Njemačkoj te SAD-u, Milanović bi trebao voditi računa da ipak nastupa kao predsjednik RH, države koja formalno podupire europski put naših prvih susjeda, dio je euroatlantskih integracija zbog kojih Moskva i podupire Dodikove destruktivne politike, protivljenju ulasku BiH u NATO, kao i njegovo otvoreno, kontinuirano destabiliziranje BiH.
Je li to stvarno i interes Hrvatske, neovisno o različitim pogledima političkog Zagreba i Sarajeva na zastupljenost Hrvata u najvišim tijelima vlasti susjedne nam države?
Tako to, eto, biva kad imaš neke karakteristike – Dodik prijatelj, Srebrenica ti nije genocid… — zbog kojih bi te ljudi lako mogli zamijeniti za Aleksandra Vučića, a istodobno otkazuješ put u BiH jer se bojiš da te ne dočekaju — kao predsjednika Srbije.
Source link: slobodnadalmacija.hr
